Kako u seriji “Lud, zbunjen, normalan” kaže Marija (Tatjana Šojić), vlasnica kafića San Remo, život obitelji Fazlinović zanimljiviji je od bilo koje sapunice i odličan materijal za kriminalistički roman. A u toj napetoj priči svoje mjesto našao bi i lik strogog, ali i šarmantnog inspektora Murge u čijem uredu otkačeni Fazlinovići završe kad imaju problema sa zakonom.
Sjajni Nadarević i pozitiva
Uloga kao da je pisana za markantnog, višestruko nagrađivanog bosanskohercegovačkog glumca Mirsada Tuku koji nas uvjerava da nitko nije mogao pretpostaviti da će humoristična serija o tri generacije muškaraca jedne obitelji postati jedna od najgledanijih serija u regiji. Ni sa sedmom sezonom, koju gledamo na Novoj TV, njena popularnost ne jenjava, a uskoro će se emitirati i osma sezona.
– Dobro zamišljene i duhovito ispisane situacije, odlično pogođen cast predvođen sjajnim Mustafom Nadarevićem, i ono što je najvažnije, pozitivna i kreativna atmosfera na snimanju, pridonijeli su tolikoj popularnosti serije. Naravno da mi je gušt igrati inspektora Murgu. Uvijek se veselim kada mi jave da su napisane nove situacije s mojim likom. Prije svega jer znam da ću sresti glumce, redatelja i cijelu ekipu s kojom je divno surađivati – ističe 49-godišnji Mirsad kojeg gledamo i u kriminalističkoj seriji “Pečat” na Mreži TV-u. Obožavatelji ga redovito zaustavljaju na ulici, žele se fotografirati ili porazgovarati s njime.
– Nekad je to zbog Murge, a nekad zbog neke druge uloge. Drago mi je da mi se u većini slučajeva obraćaju mojim imenom, a ne imenom lika koji igram – priznaje član glasovitog sarajevskog kazališta Kamerni teatar 55 koji je odrastao u radničkoj obitelji. Njegov otac je bio stolar i radio je u kazališnoj radionici gdje su se izrađivale scenografije za predstavu. Mirsad je kao dijete često boravio u toj radionici i to je bio njegov prvi dodir s kazalištem.
– I danas svratim u stolarsku radionicu Kamernog teatra da popričam s majstorom i osjetim miris drveta. U osnovnoj školi dobio sam ulogu u predstavi kojoj se ne sjećam naziva, znam samo da je bio komičan lik, to je bio moj prvi izlazak na scenu. Kada sam izašao na scenu i počeo glumiti, uslijedila je reakcija publike. Pogledao sam u salu i u publici sam vidio nasmijanu majku. Pomislio sam da radim nešto lijepo, što ljude čini bar na trenutak sretnima, a pritom je meni zabavno. Možda je to bio trenutak koji je odredio moju budućnost – otkriva kako se zaljubio u glumu. Član je Kamernog teatra 18 godina, a glumac ističe da je riječ o kazališnoj kući sa zaista jedinstvenom scenom jer se publika nalazi s tri strane i vrlo je blizu glumca.
– Što se tiče situacije u kojoj se trenutačno nalazi sarajevska, odnosno bosanskohercegovačka kazališna scena, mislim da je slična kao u regiji, uglavnom su problem mala sredstva za produkciju. Dogode se neke sjajne predstave, neke lošije, ali to je teatar. Sve u svemu, kazano rječnikom meteorologa, oblačno sa sunčanim intervalima. Kamerni teatar ima svoju publiku i uglavnom smo posjećeni. Za neke predstave, kao što je “Žaba” u kojoj igram s Emirom Hadžihafizbegovićem, Aleksandrom Seksanom i Moamerom Kasumovićem, morate rezervirati kartu mjesec dana prije predstave – objašnjava umjetnik koji intervjue daje rijetko, a kako tvrdi, više je razloga za to.
– Možda zato što sam odrastao u teatru i zavolio ga iznutra. Zapravo volim teatar u sebi, a ne sebe u teatru. Nisam kao dijete sanjao da ću jednog dana biti na naslovnici, nego da ću raditi i glumiti. Moj profesor glume mi je jednom rekao da posao koji ću raditi nije utrka na sto metara, nego maraton. Da biste istrčali maraton, morate nekako rasporediti snagu.
Ne žudi za naslovnicama
Volim saslušati publiku poslije predstave ili na ulici poslije neke uloge na filmu, televiziji, i kada kritiziraju i kada hvale. Nekako sam uvijek volio da drugi govore o mom djelu. Ne mislim da fotografiranje i često pojavljivanje u medijima pridonosi kvaliteti rada – govori. I o svojoj obitelji Mirsad rijetko govori, ali otkrio nam je da je u sretnom braku i ponosan otac.
– Imam divnu suprugu s kojom sam u braku dvadeset godina i imamo dva krasna sina. Uglavnom provodim vrijeme s njima kad ne radim, a to su one male stvari koje čine život, vozim djecu u školu, na treninge, idem na tržnicu, kuham ručak, odlazimo na izlete, itd. Mislim da sam uspio napraviti balans između karijere i privatnog života i to me čini ispunjenim – zaključuje.
