Dirigent Gustavo Dudamel je najsjajnija svjetska glazbenička zvijezda iz Venezuele. On je simbol jedinstvenog obrazovnog sustava koji je pod nazivom “El sistema” još 1975. godine utemeljio glazbenik i ekonomist José Antonio Abreu. Do sada je tim programom obuhvaćeno skoro pola milijuna djece, s osobitom pažnjom prema siromašnima i socijalno uskraćenima. Glazba je mnogima postala karta za izlazak iz bijede i život što dalje od ulica na kojima ljudski život ne vrijedi ništa.
Ali, sustav je postavljen tako da svi oni koji nešto nauče odmah postaju i učitelji svjesni odgovornosti za one mlađe od sebe. Oni najdarovitiji koji najbrže napreduju to ne čine bez osvrtanja natrag. Prema slavi se ne gazi preko leševa, karijere se ne grade na račun onih koji zaostaju, nego uz neprestano vraćanje i osvrtanje natrag, da se i one slabije pridigne i što više njih uvede u svijet čudesne, a često i spasonosne glazbe. O tome nam je prije mjesec dana govorio i mladi maestro Rafael Payare, jedan od stotina tisuća tako odgojenih ljudi i umjetnika iz Venezuele, dok je bio gost u regionalnom ciklusu Zagrebačke filharmonije.
Duboka žalost glazbenika
Takav je i Gustavo Dudamel. Tek su mu 32 godine, a već 2009. postao je šef-dirigent Filharmonije iz Los Angelesa. Premda se za njega otimaju i ostali veliki svjetski orkestri, on je još uvijek i muzički direktor Glazbene zaklade Bolívar, krovne institucije koja vodi čitav sustav nacionalnog glazbenog obrazovanja i rad svih dječjih i omladinskih orkestara i pjevačkih zborova Venezuele. U ime te glazbeničke vojske utemeljitelj Abreu, muzički direktor Dudamel, izvršni direktor Eduardo Mendez i četvorica ostalih direktora zaklade potpisali su i objavili 5. ožujka izjavu u kojoj, osim sućuti poimence svim članovima njegove vrlo brojne uže obitelji, izražavaju i vlastitu najdublju tugu zbog smrti predsjednika Bolivarske Republike Venezuele Huga Rafaela Cháveza Fríasa. “Predsjednik Chávez je našoj instituciji uvijek davao bezrezervnu potporu donoseći tako mladosti naše nacije radost i nadu. U počast uspomeni na njega izražavamo našu vječnu zahvalnost”, piše u izjavi.
Glazbenici koji iz Venezuele odlaze u svijet toliko su vrhunski da ni zaoštreni odnosi između Chávezova režima i SAD-a nisu spriječili tako važan i velik američki orkestar da mladog maestra angažiraju za šefa-dirigenta i daju mu ugovor na deset godina. Štoviše, s razumijevanjem su objavili i vijest da je Dudamel 8. ožujka otkazao nastup sa svojim orkestrom u Los Angelesu da bi prisustvovao, a možda i dirigirao na pogrebu svog predsjednika u Caracasu.
Sve to baca lijepo, ali u isto vrijeme i ružno svjetlo na preminulog Cháveza. Premda je “El sistema” zaživjela mnogo prije njegovog osvajanja vlasti, za bezrezervnu i financijski doista izdašnu potporu svoje vlade glazbenom odgoju Chávez se odlučio tek u posljednje tri-četiri godine. Istodobno je vrlo agresivno u propagandne svrhe počeo koristiti čitav taj sustav, a osobito Dudamela i orkestar najboljih mladih glazbenika Venezuele koji su postali miljenici glazbenog svijeta.
Dobra djela častohlepnika
Između redaka lako se čita da Abreu i Dudamel svoj ugled živom i mrtvom Chávezu daju na raspolaganje zato da bi osigurali opstanak izrazito nadpolitičkog kulturnog i socijalnog projekta. Svim demokratskim izborima usprkos, to je uvijek jedan od pouzdanih simptoma autoritarne vlasti: što predsjednik ne podupire, to umire. Kada je lani Dudamel Chávezu poželio brz oporavak i opet mu zahvalio “na vodstvu i potpori glazbenom odgoju mladih”, državnoj novinskoj agenciji Venezuele to nije bilo dovoljno. U njihovoj vijesti dirigent je predsjedniku odao priznanje kao “jednom od arhitekata glazbenog sustava Venezuele”. Populistima valja samo ono što služi njihovoj promociji. Srećom, zbog častohleplja su u stanju činiti čak i dobra djela. Ali, pamte se i ona druga.
Abreu i Dudamel s pravom strahuju za budućnost svog sna o milijun djevojčica i dječaka kojima glazba otvara vrata boljeg života. Chávez im je gradio koncertne dvorane, ali s ulica oko njih nije uklonio brutalno nasilje, kriminal i smrt.
Zato pijanistica Gabriela Montero, koja odavno ne živi u Venezueli, ne oplakuje Cháveza. Svoju skladu “Ex patria” ona svira za svojih 19.336 sunarodnjaka koji su samo u 2011. godini ubijeni na ulicama i putevima Venezuele. Toliko je mrtvih bilo u čitavom našem Domovinskom ratu, na obje strane. Možda je u tome strašna tajna uspjeha glazbenika iz Venezuele: oni sviraju za goli život. Utoliko je važnije da “El sistema” nadživi i Cháveza. Pa makar i hvaleći ga.
Chavez je gradio koncertne dvorane, ali u brutalnom nasilju na ulicama oko njih i dalje svake godine bude ubijeno dvadeset tisuća ljudi
