Predsjednik velike srednjoistočne države, ako je vjerovati novinama,
niječe postojanje holokausta i zbog toga trpi teške kritike. Dapače, na
mnogim se stranama smatra ozbiljnim političkim prijestupom bilo kakav
kontakt i s tim predsjednikom i sa zemljom u kojoj taj predsjednik
predsjednikuje. Ni mi u tome nismo bili iznimka, pa su se u našim
medijima, uza sve ostalo, organizirale i rasprave u kojima su se
najviđeniji političari izjašnjavali o tome bi li ili ne bi razgovarali
s inkrimiranim državnim poglavarom.
Nemir što su ga izazvala (navodna) stajališta jednog od svjetskih
lidera posve je razumljiv. Uostalom, negiranje holokausta u nekim je
zemljama kazneno djelo. No, posve mi je nerazumljiv mir na koji slična
stajališta nailaze u ovoj zemlji, kad ih ne zastupaju političari iz
daleka, nego ovdašnji, istina, bivši, politički uglednici. Ne samo da
ih nitko ni za što ne sumnjiči, niti optužuje, nego ih se po medijima
slavi kao zaslužne i uzorne građane.
Da su godine 1945., nakon što je rat bio završen, po slovenskim
cestama, jarugama i šumama, bez ikakva suda, kao psi pobijeni deseci
tisuća zarobljenih vojnika i civila, pretežno Hrvata, to je činjenica
koju više ne osporava ni jedan ozbiljan povjesničar. Da su naoružani
vojnici s crvenim petokrakama na kapama zvani partizani masovno
strijeljali nemoćne i neosuđene, dakle nedužne, (bivše) vojnike i
civile, bez obzira na to kako tko te vojnike i civile nazivao i što im
pripisivao, to nije pitanje ovakve ili onakve interpretacije povijesnih
događaja, a bogme ni politike, to je jednostavno zločin.
Masovan zločin koji se u svojim bitnim značajkama ne razlikuje od
drugih sličnih masovnih zločina. Pa ipak se taj strašni zločin ovdje ne
samo negira, nego ga se izvrgava ruglu, a da to nikoga ne uznemirava.
Tako bivši Titov partizan, tajni agent i diplomat, neki dan u
utjecajnim hrvatskim novinama, u intervjuu na punih šest stranica
(Svete, “Globus”, 26. 10. 07.), tragične zarobljeničke kolone koje su
završavale u tenkovskim rovovima naziva “ubrzanom evakuacijom
kvislinga”!
Takav je sarkazam bio nemoguć i u doba dok su Titovi partizani, tajni
agenti i diplomati, da ne kažem organizatori “ubrzane evakuacije”, bili
na vlasti. Tada se i te kako pazilo da se u jezik javne komunikacije ne
provuče kakva nacistička fraza. Vlast je imala nečistu savjest, ali
ipak nije bila toliko glupa da masovne likvidacije zarobljenika naziva
“ubrzanom evakuacijom”. Što se to ovdje događa? Ako je Križni put bio
“ubrzana evakuacija”, što je onda bio Goli otok? “Konačno rješenje”?
Zašto se o tome ne bi upriličila kakva tv-anketa, a ne o tome s kojim
državnikom iz dalekog svijeta ne bismo smjeli razgovarati?
GOST SURADNIK
