Kako se kod nas političari čupaju i svađaju oko vlasti vidjeli smo bezbroj puta. Od seoskih općina do metropole. Osječke svađe za vlast samo su najnovije “vječno vraćanje istog”, jednako (ne)očekivane i neprincipijelne kao i mnoštvo drugih političarskih svađa do sada.
Osim što se ponovno potvrdilo da je temeljni princip mnogih naših političara sve za vlast, vlast ni za što, opet se pokazalo da su promatrači političarskih svađa mentalno najčešće iznad aktera takvih svađa. Osječki grafit: “Kramariću, sram te bilo!” s potpisom “pok. Vlado Gotovac” jednako svjedoči o lucidnosti autora grafita i o političarskoj prevrtljivosti.
Pobijedi li u osječkim neprincipijelnim svađama ekipa Zlatka Kramarića, grafit s njegovim imenom sigurno će biti izbrisan s osječkih zidova. Pobijedi li pak u osječkom uličnom haklu ekipa “košarkaša” Ante Đapića, spomenuti će zidopis sigurno ostati, možda jednako kao svjedočanstvo pameti i trpke ironije nepoznatog autora, kao i svjedočanstvo o Kramarićevu političkom premetu.
Autor osječkog grafita uvođenjem u osječku političarsku gungulu pokojnog Vlade Gotovca očito je aludirao na Kramarićeve priče o pokojniku kojega je često i bez ustezanja javno nazivao svojim “duhovnim ocem”. Zidna je poruka građanima Osijeka i njegovu bivšem gradonačelniku jasna.
Ali mogla je s jednakim razlogom biti ispisana i ranije, i na nekom od uličnih zidova Zagreba ili Osijeka, kad je na Kramarićev prijedlog ministrom postao čovjek koji je nakon gušenja Hrvatskog proljeća ideološki pripadao tadašnjim intelektualnim talibanima koji su Vladu Gotovca nemilosrdno vijali kao vrag grešnu dušu, intelektualno ga i ideološki progonili kao “hrvatskog maspokovca”.
Ostalo je nepoznato je li pokojni Gotovac Kramarića smatrao svojim “duhovnim sinom” ili je to bio samo “jednostrani akt” Zlatka Kramarića. To pak što se danas u Osijeku zamjera Kramariću, tj. da je izdao Gotovca, još puno prije njega učinili su, na mnogo nepristojniji način, i drugi u politici, koji su također svojim nekadašnjim idolima rekli: “Zbogom, učitelju.”
Rijetki su to izustili dok im je politički uzor bio živ. Redovito je to bilo nakon što bi im “učitelj” umro. Dok je Tito bio živ, imao je mnoštvo odanih “učenika”; kad je umro, mnogi su mu pljunuli na sliku. Za života nedodirljiva maršala sljedbenici su ga okruživali s divljenjem kao da je božanstvo; kad je otišao, uvjeravali su nas kako mu nikad nisu iskazivali divljenje, a umiljavali su mu se više od njegovih pudlica.
Nedavna prošlost o odnosu “učitelj” – “učenik” ostavila je još dojmljivije slike. Sjetimo se ozarenih lica koja okružuju dr. Franju Tuđmana i poltronski mu se smiješe, sretni da ih pogleda. I danas se čini da je tada u hrpetini takve “sretne djece” Zlatko Canjuga možda bio i “najsretnije dijete”. Kad je dr. Tuđmana nestalo, Canjuga je prvi “promijenio dres”. Ali nije bio osamljen. Najednom su mnogi počeli uvjeravati kako ih Tuđman nije volio, a da ga oni nisu podnosili. Poltroni i beskičmenjaci koji su mu za života bili spremni biti tepih, počeli su se nakon Tuđmanove smrti pretvarati u njegove “principijelne kritičare”.
Jednako si je tu titulu prisvajao Tuđmanov nezamjetni potrčko, kao i intelektualno razliveni vremešni akademik. Kramarićeva je osječka “izdaja” Vlade Gotovca u usporedbi s odricanjima od Franje Tuđmana skoro pa luk i voda. Ovlašno podsjećanje na “povijest izdaja”, kao i osječki slučaj trampe načela za vlast samo su potvrda stanja “etike u politici”. Malo je toga što bi potvrđivalo da su načela u politici da bi ih se živjelo, a puno toga što potvrđuje da su u njoj da bi ih se kršilo.
