Dobro je što se ovog Božića u javnosti ponovno otvorila diskusija o dolasku političara na mise, a loše je što su razlozi za propitivanje tog običaja u mnogim slučajevima bili pogrešni.
Odnos klerikalnog i sekularnog, vjere i vlasti, vjerskih zajednica i države, jedno je od važnih područja oblikovanja i razvoja demokracije i civilnog društva. To je vrlo važno političko pitanje u onoj mjeri koliko se odnosi između države i crkava te svih ostalih vjerskih zajednica drugačijih imena reguliraju zakonima. Znamo da Hrvatska ima posebne, međunarodnim ugovorima s Vatikanom regulirane odnose s Katoličkom crkvom. Znamo i to da se Hrvati na popisima stanovništva, a i u drugim prigodama, izjašnjavaju kao vjernici, katolici. A znamo i to da su se nakon prošlih izbora i smjene vlasti na svim vodećim političkim funkcijama našli ljudi koji se izjašnjavaju drugačije od te većine.
Aktualne diskusije o tome trebaju li političari demonstrativno dolaziti na božićne mise nisu, dakle, načelne i gotovo da i ne dotiču srž problema. A srž problema je u odnosu politike i Crkve (katoličke, dakako!) u državi koja je sekularna. Ili bi to barem trebala biti.
Problem desnima i lijevima
S koje god strane da je nakon ovog Božića bilo postavljeno pitanje o političarima na misi, ono je bilo ne opće, principijelno, nego personalno. Nije se diskutiralo o tome trebaju li na veliki kršćanski i katolički blagdan poput Božića predsjednik Republike Hrvatske, predsjednik Vlade Republike Hrvatske i predsjednik Sabora Republike Hrvatske dolaziti na misu kao službeni predstavnici države, odnosno naroda koji ih je voljom većine birača na ta mjesta delegirao. Ne. Pitanje se nije odnosilo na državne funkcije, nego imenima i prezimenima na ljude koji se na njima nalaze.
Dakle, ne treba li predsjednik RH ikada ući u crkvu, nego treba li predsjednik Ivo Josipović sjediti u prvoj klupi na misi. Potenciranje takvog pitanja upravo nakon ovog Božića svakako začuđuje i daje za pravo misliti kako one kojima je Josipović na misi sporan zapravo peče nešto drugo. Peče ih poraz jedne politike i odlazak na opozicijsku klupu jedne vlasti koja je svaku moguću priliku i nepriliku koristila za isticanje svoje vjere u Boga i odanost Crkvi, koja je zazivala ili se pozivala na Boga češće nego biskupi, a svoje je katolištvo poistovjećivala s hrvatstvom. I obrnuto.
Ivo Josipović već je gotovo dvije godine hrvatski predsjednik i Hrvatska je bezbolno i mirno već doživjela i preživjela jedan Božić s Josipovićem u crkvenoj klupi. I ne samo Božić. Ali, tek na kraju 2011. godine, kada su se Josipoviću u katedralnim klupama pridružili i Zoran Milanović i Boris Šprem, od toga se napravio problem. I to na desnoj i lijevoj strani. Odjednom je postalo ključno pitanje što neki političar osobno misli o stvarima koje su predmet vjere i mističnih iskustava, a nikako ne racionalne spoznaje.
Kao i u mnogim drugim slučajevima, gotovo panična zabrinutost ili zgražanje koji su se u vezi s ovom problematikom prošli tjedan širili medijima, umjetni su i irelevantni. Većina koja se posredno i o tim stvarima izjašnjava samo na izborima opet se pokazala mudrijom i pametnijom od najbučnijih urlikavaca, kako onih u politici, tako i onih u novinarstvu, kojima je u prvom redu i upućen savjet iz naslova ove kolumne. A većini čitatelja, baš kao i birača, te su stvari jasne i ne treba ih poučavati. Jedino ih treba ohrabriti da i dalje pri donošenju svih odluka ustraju u svom odabiru načela zdravog razuma i ljudskosti. Zbog fokusiranosti na mali broj ljudi u utrci za najugledniju političku funkciju, u kampanji za predsjedničke izbore potkraj 2009. i početkom 2010. (ne)religioznost kandidata bila je prilično istaknuta premda sporedna stvar. Pritom, agnosticizam Ive Josipovića možda i ne bi izazvao toliki interes javnosti da njegov protukandidat Milan Bandić nije toliko naglašavao svoje katolištvo i hrvatstvo, opet pogrešno i prilično bezbožno poistovjećujući te dvije stvari. No, ako ništa drugo, mnogi su Hrvati proširili svoj rječnik za tu jednu novu riječ. Tih je dana uvjerljivo na vrhu hrvatske ljestvice najčešće pretraživanih pojmova na Googleu bila upravo riječ agnostik.
To što je veliki broj birača koji se, kako nam govori statistika, izjašnjavaju kao vjernici i katolici, za predsjednika izabrao nekoga tko to nije, jasno je pokazao da im se fućka za vjerske osjećaje političara.
Jadranka Kosor je tu činjenicu odlučila ignorirati, pa je mudro i iskustvom opamećeno biračko tijelo i njoj još jednom moralo očitati istu bukvicu. Doduše, u kampanji HDZ-a, s “bezboštvom” političkih protivnika, koje se nazivalo neprijateljima, baratalo se u širem sklopu crvenih, jugokomunističkih monstruma koji se vraćaju.
Narod pametniji od politike
Većina birača ipak je dobro upamtila tko je bio član Saveza komunista, a tko nije, tko je pohađao kurseve u Kumrovcu, a tko nije, a za (ne)vjerovanje u Boga opet im se fućkalo. A neki su vjerojatno i upamtili prizor velike vjernice Jadranke Kosor koja bi sve žrtvovala za Hrvatsku kako se na Mariji Bistrici durila zato što za vrijeme mise mora sjediti na suncu, sve dok nije pobjegla u hlad.
Uglavnom, u ovoj prošloj kampanji vjera ili nevjera Zorana Milanovića i njegovih partnera i suradnika više uopće nije bila relevantno pitanje.
Moje osobno mišljenje o tome trebaju li političari na misama predstavljati državu, i trebaju li vjerski obredi ikada biti uključeni u državne protokole, smatram u ovoj raspravi nebitnim. Ne pripadam katolički deklariranoj većini i to mi nimalo ne smeta. Ali, kao građanin sam zadovoljan što onih koji hrvatstvo te državne i osobne interese poistovjećuju s katolištvom očito ima sve manje. Izborni rezultati to nedvosmisleno pokazuju, a društvo sazrijeva i postaje pametnije čak i onda kada ga na to potiče samo negativan primjer politike na vlasti.
Ali, mislim da ni Josipović, ni Milanović, ni Šprem nisu izgubili ništa od svoje ljudske vjerodostojnosti odlaskom na misu. Točno je: oni tamo nisu bili iz uvjerenja, nego iz obzira i poštovanja prema velikom broju svojih sugrađana. Utoliko se više čudim žuči što se prolijeva i zdesna i slijeva kao da obzirnost više nije nikakva vrlina, ni kršćanska, ni građanska.
No, ostavimo žučljivce nek se dave u žuči, dosta je bilo trovanja. A obzirnosti se veselim kod svih. Ateisti, katolici, svejedno. Dobri ljudi širokih obzira najčešće imaju i širi obzor.
Obzir prema onima koji misle drugačije vrlina je i katolika i ateista /*******************/ Narocito ateista, u to smo se uvjerili 1945-1990!