Najprije je 22. veljače umro Wolfgang Sawallisch, potom četiri dana kasnije Marie-Claire Alain, a onda se nebeskom ansamblu, koji kao da se užurbano popunjava za neki veliki nastup, 27. veljače pridružio i Van Cliburn. Sawallisch je bio veliki njemački dirigent, Alain legendarna francuska orguljašica, ali od njihovih dugih i plodnih karijera uzbudljivija je priča o američkom pijanistu koji je 1958. godine bljesnuo na muzičkom nebu poput Sputnjika.
Ne spominjem slučajno sovjetski satelit čiji je let oko Zemlje u listopadu 1957. godine poljuljao uvjerenost Amerikanaca u tehnološku premoć svoje države i nacije u utrci prema zvijezdama usred Hladnog rata koji se vodio između politički, ideološki i vojno suprotstavljenih supersila.
Samo šest mjeseci nakon svemirskog trijumfa Sovjeta u Moskvu se zaputio dvadesettrogodišnji dugajlija iz Teksasa, bljedunjav, kuštrav, visok i nasmijan. Pošao je odmjeriti snage s Rusima na njihovom terenu i u njihovom sportu: sviranju klavirskih koncerata Čajkovskog i Rahmanjinova na novom međunarodnom glazbenom natjecanju koje je 1958. pokrenuto u Moskvi. Natjecanje se zvalo Čajkovski i finalisti su uz orkestar svirali upravo virtuozne koncerte tog skladatelja. To je bio dodatni poticaj za Vana Cliburna koji je popularnu koncertnu gromadu Čajkovskog u b-molu javno izvodio već kao dječačić. Ali, u finalu je osim Čajkovskog svirao i Treći klavirski koncert Sergeja Rahmanjinova. Baš zato pobjeda na Čajkovskom i danas u glazbeničkom svijetu ulijeva strahopoštovanje.
ZAGRLIO GA JE I HRUŠČOV
Publika je Amerikanca zavoljela već od prve etape. Bio je to jedini legitiman način da se usred Moskve iskaže bilo kakva, sama po sebi kontrarevolucionarna, sklonost prema Zapadu. Moskovski su studenti na kraju skandiranjem zahtijevali pobjedu Van Cliburna, ali o tome je odlučivao žiri koji nikakva graja iz dvorane nije mogla impresionirati. Ta u njemu su sjedile pijanističke legende Svjatoslav Richter i Emil Giljels. Ali, Amerikančev se nastup i njima svidio više od svih ostalih, a Richter je Cliburna nazvao genijem, što se iz njegovih usta rijetko čulo o bilo kojem živom glazbeniku. Legenda kaže da se ipak nisu usudili donijeti konačnu odluku prije konzultacija s državom i partijom, dakle Nikitom Hruščovom.
“Pa je li najbolji ili nije?”, pitao ih je, navodno, Hruščov. Lako je zamisliti kako se pri tom u sebi smijuckao hineći silno čuđenje nad tim što njega, običnog partijskog sekretara, uvaženi umjetnici pitaju za mišljenje o glazbi. Doduše, izvještaji kažu i to da je Hruščov natjecanje pratio već od polufinala i da ga je Cliburn baš dirnuo izvedbom jedne Chopinove skladbe. Uglavnom, Amerikanac je pobijedio.
U New Yorku mu je priređen doček kakav nijedan glazbenik nikada nije imao. Dobio je paradu obasipanu konfetima preko pola Manhattana kroz špalir od sto tisuća ljudi koji su mu klicali kao nacionalnom junaku, pobjedniku, osvajaču. Tako su kasnije još dočekali samo astronaute koji su američku zastavu zaboli u Mjesec. Sportski bi komentatori rekli: bila je to pobjeda veća od glazbe. I ne bi bili u pravu, jer nije bilo poraženih. Prije Amerikanaca, Cliburna su izgrlili i svakom mogućom pažnjom obasuli i Moskovljani, uključujući i Hruščova, iz čije je pratnje o američkom pijanistu ispaljena krilatica: “On je američki Sputnjik”.
KINEZI NEĆE SVIRATI U JAPANU
Kao i u Moskvi, s Cliburnom je uskoro u Carnegie Hallu, a potom i diljem SAD-a, nastupao ruski maestro Kiril Kondrašin, a njihova zajednička ploča rušila je rekorde s više od milijun prodanih primjeraka. Malo kasnije u New York je za Cliburnom došla i čitava Moskovska filharmonija. Kako ovih dana u Cliburnovoj priči lijepo reče moj prijatelj, njujorški profesor i pijanist, bila je to tanana nit čiste sunčeve svjetlosti u zaglupljujućem i nadasve zlom ispunjenom mraku Hladnog rata.
Kasnija Cliburnova karijera bila je samo polagano gašenje velikog praska s kojim se tako mlad nije znao nositi, ali ostala je velika priča i vrlo cijenjeno pijanističko natjecanje s njegovim imenom u teksaškom gradu Fort Worthu u kojem je i umro.
A ja strepim da se nad svijetom nadvija nešto opakije i studenije nego što je bio Hladni rat nakon što sam čuo vijest da su dva svjetski slavna kineska pijanista, Lang Lang i Yundi Li, zbog zategnute vojno-političke situacije nedavno otkazali svoje nastupe u Japanu. Nešto je tu danas gore nego u Hladnom ratu prije. Ili glazbenici, ili čitav svijet.
