Američki predsjednik Franklin Roosevelt često je ponavljao da se “u politici ništa ne događa slučajno”. Za one koji su odmahivali rukom na tu tezu dodao bi, “ako je izgledalo da se zaista slučajno nešto dogodilo, onda budite sigurni da je planirano da se stvori takva percepcija u javnosti”.
Razvoj situacije u odnosima Slovenije i Hrvatske nakon ljubljanske blokade naših pregovora u Bruxellesu sve više potvrđuje Rooseveltovu političku poduku. Na East Riveru, gdje je Hrvatska završila jednomjesečno predsjedanje Vijećem sigurnosti te ostaje još jednu godinu nestalnom članicom tog najvažnijeg političkog tijela Ujedinjenih naroda, na slovensko zatezanje dobrosusjedskih odnosa ne gledaju s naklonošću.
Točnije, Slovenija je mnoge neugodno iznenadila! Ona je pokazala karakterne crte ljutita adolescenta! Slovenija je, kao i Hrvatska, pred državnom punoljetnošću, ali kao da si umišlja da može i znači puno više u svijetu odraslih i dokazanih! Kao da jedino blokadom hrvatskih pregovora može skrenuti pozornost na sebe i pridružiti se ponosno grupi onih, puno starijih, europskih država koje su, poput Velike Britanije ili Nizozemske, znale stati na put hrvatskim europskim ciljevima.
Pahorovo požurivanje sastanka sa Sanaderom govori o nervozi u Ljubljani, koja je očekivala drugačija reagiranja iz Hrvatske. Ratobornija, huškačka i primitivna – pa bi onda komentirali u Bruxellesu da je to “ona zemlja koju u Haagu treba optužiti zajedno za Srbijom, izjednačiti krivnju za rat i pokazati tko je jedini lider na jugoistoku Europe”. Oni koji iz Europe navodno podržavaju Sloveniju ne izlaze na brisani prostor.
Puštaju da se, kao po tko zna koji put u povijesti naših prostora, male zemlje svađaju za tuđe interese. Dobro je da su u prepoznavanju te Rooseveltove teorije Pantovčak i Banski dvori bili složni! Sanader je točno izvijestio javnost kazavši da su pravni stručnjaci UN-a, koji je prosincu posjetio, zaključili da slovensko ponašanje nije u duhu europske tradicije.
Oni su komentirali da je Ljubljana bilateralni problem sa Zagrebom podmetnula Europskoj uniji te Sanader stoga treba i dalje zahtijevati da na susret s Pahorom doputuju i bruxelleski predstavnici. Loše susjedske odnose imaju obični građani, kao i države. To nije ništa nova u ljudskim i međudržavnim relacijama. Unikatan jedino može biti način na koji se to rješava.
Rat poput ovoga u Gazi nije dobar put, sporazumi poput Daytonskog nisu idealni, a popuštanja samo zbog smirivanja EU nisu dobrodošla za nacionalne interese Hrvatske. Ujedinjeni narodi imaju puno većih roblema od hrvatsko-slovenskih odnosa. Glavni tajnik Ban Ki-moon ima prioritete koje uglavnom određuje Bijela kuća pa mu i reforma ide sporo. Stoga vjeruje da se Slovenija, koja je bila prva nestalna članica VS-a od zemalja bivše Jugoslavije, i Hrvatska, koja sada prima pohvale za rad u tom tijelu UN-a, mogu brzo dogovoriti o granici na moru.
Pred Sanaderom je ozbiljan zadatak, u kojem se može dokazati kao lider, a umijeće, koje ima u unutrašnjoj politici, treba primijeniti u Bruxellesu prebacujući im vrući krumpir koji su sami prepekli. Ako žele Hrvatsku, neka se potrude oko nas! Potrošit će manje novca za lobiranje kako bi Hrvati na referendumu izglasovali ulazak u EU i dobit će puno više od profesionalnih ubojica, koji su jedan od najvažnijih izvoznih proizvoda jedne od novih europskih članica!
