Ovih dana posjetio sam Ameriku. Chicago. Nikad prije nisam bio. Svašta sam o njoj čitao i čuo, ali jednu stvar mi nitko nije rekao. A zbog nje sam iskreno zavolio Ameriku. Imao sam razloga i prezirati je, zbog svega što je činila i nama i drugima. Kolaborirala je s Miloševićevom Jugoslavijom kad je pokušala ugušiti stvaranje slobodne Hrvatske; skrivila nam je šašavi Dayton, petljala se svojom politikom svuda po svijetu kojom je uzrokovala nemire, ratove, gladi, nametala rodne ideologije, i tko zna što još sve ne. Međutim, ako bi to bio razlog da se Ameriku prezire, trebalo bi prezirati i Hrvatsku. Evo recimo zašto: promatrano iz perspektive jednoga stranca, Hrvatska je zemlja koja prezire svoje branitelje. Drugo, to je zemlja koja pati za Jugoslavijom i pokušava svoj narod vratiti u njeno okrilje. Treće, to je zemlja koja se odrekla svoje dijaspore. Četvrto, to je zemlja koja je izigrala i ugušila referendumske inicijative vlastitoga naroda. Peto, to je zemlja koja čak i financijski promiče nametanje rodnih ideologija drugim zemljama. Šesto, sedmo, osmo... – razvalila je vlastitu vojsku; opljačkala vlastiti narod; neće da istraži zločine iz II. svjetskog rata; veliča zločinca Tita; u svakom njenom gradu i danas strši neki njegov spomenik; ulica ili trg nose njegovo ime; nikada nije htjela provesti lustraciju (među rijetkima u svijetu) te su i danas posvuda njegovi kadrovi.
Pa bi taj netko rekao kako više prezire Hrvatsku nego Ameriku jer ona čini više zala po (vlastitom) stanovniku nego Amerika. A ja ipak volim Hrvatsku. Ne samo zato što je moja, nego zato što znam da ona nije to. I da je u njoj nešto silno lijepo, plemenito, vedro, nešto što zadivi svakoga stranca koji malo zađe u naš narod i osjeti ga, neku dobrotu, toplinu, ljudskost, kršćanski duh...
Ali, osim svega ovoga što imate u Hrvatskoj, ima u Americi i nešto što nema u Hrvatskoj. Nešto gotovo mistično. Već nakon što sam sletio, zapljusnuo me jedan vrlo ugodan osjećaj. Kako god sam ulazio u razgovore s našim ljudima ondje, obilazio mjesta ovoga grada, Sveučilište, parkove, spomenike, ulice..., neki meni nepoznati duh lebdio je zrakom koji sam udisao, koji nikada prije nisam osjetio. A onda sam shvatio: ja sam zapravo tek prvi put hodao zemljom koju duh komunizma nije okužio. Prvi put to dišem. Ovdje nema onog bolesnog prezira spram Crkve. Nema ateističkog duha u umjetnosti, arhitekturi, medijima (znate li da ćete na američkim TV programima puno teže naletjeti na neprimjerene sadržaje?). Nema prezira prema nacionalnim herojima, nego duboki pobožni respekt koji srce razgaljuje.
Kao da sam sada prvi put čitao geslo koje stoji na njihovom dolaru: “In God we trust”. Oni stvarno tako žive! “U Boga se uzdamo!” I u tom duhu, u ovoj danas tako omraženoj zemlji sasvim je normalno na sveučilištima, koledžima, državnim ustanovama, vidjeti biblije, križeve, molitve, zajedno s nacionalnim simbolima, posvuda prisutnima. Ondje je sasvim normalno čuti od političara, sportaša, glazbenika, da o Bogu javno govore, svjedoče, pa i zazivaju ga, izmole neku molitvu na javnom mjestu u javnom programu. I to, čudna mi čuda, nikome ne smeta. Jednostavno: ovdje komunizam nije dopirao!
Nitko mi dakle nije rekao kako u Americi živi kršćanski duh koji je u cijeloj Europi prezren i progonjen, i gotovo posve nestao – osobito u našoj Hrvatskoj. Ondje nikada nije prodro duh bezbožnog komunizma. Okužio je, više ili manje, cijelu Europu, ali Amerika je ostala netaknuta. Onakva kakav je nekada bio i naš svijet. Prvi put hodam svijetom kojeg najveća kuga povijesti nije dotakla. Nikada ne bih rekao da će mi iskustvo Amerike poslužiti za sliku Uskrsa.
Komunizam nam je uništio duh. Pa ne znamo ni podignuti pošteni spomenik braniteljima, imamo minorni Oltar domovine, hrvatsku zastavu ne možete tako lako negdje susresti, hrvatska himna se svira tek ponekad i ponegdje; javnim je osobama gotovo zabranjeno osjećati se vjernicima. Spomenik na Ovčari je prava bijeda, muzej još gori. Treba nam Uskrs! Gradovi su nam puni titovštine. Sramimo se Tuđmana. Dopustili smo da mu amateri prave nakaradne spomenike. Oltar domovine nam je k’o neko dječje igralište. Izdaju se nacionalni interesi. Dilaju se transkripti. Treba nam Uskrs duha naroda!
Čovjek bez duha teško će pronaći bilo kakvu inspiraciju, dobiti ideju, ugledati svoju šansu, imati viziju kojoj treba težiti. Njega se ne može pokrenuti izvana. Takav nije kadar ni kopirati ideju. On je duhovno mrtav, i ne može dalje. Tako je i s narodom. Njemu treba Uskrs!
Duhom čovjek vidi nevidljivo, vjeruje u nevjerojatno, uzda se u nadnaravno, i počinje stvarati. Kao Bog. Takav oživljuje mrtvo, pokreće ustajalo, osvježava učmalo. Takav ne pristaje ni na što što nije nebesko. Prihvaća svoje stanje, realno ga spoznaje, ali se njime ne da prikovati kao na svoju sudbinu, nego se duhom uzdiže iznad te činjenice, i stremi k svojoj viziji koju duhom nazire. Tijelom je u realnosti, a duhom je u svojoj viziji koju ostvaruje.
Hrvatska ima puno problema. A zapravo samo jedan: mora početi vjerovati u sebe. Voljeti sebe, i vidjeti sebe očima ljubavi. Hrvatska se mora zakleto voljeti. Više nego bilo kakva Amerika, najviše! To je Uskrs koji nam treba. Hitno nam treba. A zna se po kome on dolazi.
Onda će postati nemoguće da se u njoj živi kriminal, pljačka, nepotizam, strančarenje... Nemoguće da ti tvoj branitelj, onaj koji je krv za tebe lio, prebiva u šatoru godinu i pol, i da i trenutka bude nezadovoljan. Pitajte Ameriku kako se to radi! Postat će nemoguće da se hrvatski barjak ne vije posvuda i uvijek, i da se himna ne ori. Da nas ne ohrabruju i ne inspiriraju hrvatski heroji kakvih nema. I da se dijaspora zaboravi, Crkva prezre, zločin i ne istraži... I da se ne otvaraju vrata poduzetništvu, da je kultura nakaradna, da je odgoj destruktivan, obitelj zanemarena. Pitaj Ameriku! A postat će moguće da se otvaraju radna mjesta, poduzetništvo razvija, djeca rađaju, njive oru, vojska služi i jača... Imamo puno problema, a imamo samo jedan: Treba nam zapravo duhovno uskrsnuće Hrvatske! Vjere, nade. Kako bismo se u ljubavi razdali za Domovinu, ponosnu i lijepu, k’o u snovima. Kako bismo onda odvažno krenuli dalje, s geslom: U Boga se uzdamo! Treba nam uskrsnuće duha iz grobne jame komunizma kojim još itekako odišemo... Za svakog čovjeka. Prvi sramežljivi znaci se naziru. Ali još smo američkim miljama daleko od pravog uskrsa duha naroda kakav nam treba.
Sretan Uskrs!
>> Pročitajte što isusovac koji je spriječio sukob priča o dramatičnoj noći u crkvi sv. Marka
Pater Mandurić lijepo ste napisali kako nam treba uskrsnuće duha nacije. ali kako to postići kad nas komunisti ugnjetavaju i forsiraju se likovi poput Frljića kojem je Hrvatska nužno zlo i kad most forsira ministra Orepića koji tim istim komunistimamunistima čuva leđa.No Hrvati su sačuvali vjeru i u vrijeme najvećeg komunizma i stoga sretan i blagoslovljen Uskrs svim Hrvaticama i Hrvatima.