Ima raznoraznih bijednika koji će napraviti sve samo da bi dospjeli na televiziju, ali među najvećima su oni roditelji koji namjerno maltretiraju svoju djecu pred videokamerama pa to šalju u one kvaziduhovite emisije poput “Američkog šaljivog videa”. U njima je namještenost većine “slučajnih” nezgoda prozirnija čak i od Sanaderove odluke da se gradnjom stanova, ma koliko mu ovdje to neki zamjerali, za srpske povratnike dodvori Europi...
Za nekoliko kadrova na televiziji, popraćenih uglavnom idiotskim komentarima za publiku bez IQ-a, djecu koja nisu imala puno sreće s roditeljima posipa se pepelom iz dimnjaka, pušta ih se da ih grebu njihovi kućni ljubimci, tiska ih se da vire iz wc školjki, strojeva za pranje rublja, a oni, uplakani, nemoćno čekaju da se konačno nađe netko pametan tko će im pomoći i prekine to zbijanje neumjesnih šala. Nađe se u tim emisijama pokoji doista spontan i smiješan prizor, ali pametni humoristi znaju da je poanta smijati se zajedno S NEKIM, a ne smijati se NEKOME, posebno ako je taj netko nemoćno dijete koje i nije svjesno što mu se događa.
Od ovakve vrste roditelja gori mogu biti samo oni – a govori se ovdje o onima koji se kreću unutar zakonskih okvira, a ne čije bi ponašanje već podlijegalo krivičnom gonjenju – koji od svoje djece prave strojeve za novac, vlastitu promociju i probitak, ne vodeći računa u što bi se njihov život kasnije mogao izokrenuti. Vjerojatno se u ništa dobroga neće oblikovati sudbina Richarda Sandraka, predstavljenoga u RTL-ovu serijalu “Neobični ljudi” čije se nedužno dječje tijelo ambicijom i pohlepom za novcem njegove majke već u šestoj godini izvitoperilo u minijaturnu, bolesnu verziju Arnolda Schwarzeneggera.
U tim je godinama dječak već mogao podići dvostruko veću težinu od svoje vlastite, a njegova su postignuća kasnijih godina rasla proporcionalno kešu koji se od njegovih nastupa i reklama taložio na majčinu računu. U jedanaestoj je već mogao podići tri svoje težine, ove je godine kao četrnaestogodišnjak snimio i svoj prvi igrani film “Herkul u 3-D” i posve je sigurno da će se nadalje u njegovoj karijeri gomilati još filmova čiji će nazivi prštati od pojmova “div”, “ratnik”, “grom”, “hrvač”... Sigurno će više nego jednom u kinima pored nas (ili s pet zvjezdica, kako vam drago) spasiti svijet, prostrijeliti glavu svakom nasilniku, raznijeti svaki helikopter, automobil, brod, most ili sijalicu koji se nađu u kadru, a potom, ako ništa drugo, a ono figurativno, u ironičnoj konačnici velikoga sna svoje majke, prosvirati glavu – samome sebi.
Sudbine njega i druge starmale djece koje su većinom, Bogu hvala, još uvijek s one strane oceana jer showbusiness i novac još uvijek tamo melju najnesmiljenije, samo se naoko drastično razlikuju od 18-godišnje Austrijanke Natasche Kampusch čija sudbina ovih dana potresa svjetsku javnost. Dok je ona primjer žrtve čija se psiha toliko prilagodila višegodišnjim uvjetima života da ne osjeća nikakav gnjev prema otmičaru koji ju je punih osam godina držao zatvorenu u svom podrumu (čak joj navodno napravio i dijete), ovi mali celebrityji, unatoč svojoj slavi i novcu, i ostala maltretirana djeca koja nikada ne ispune snove svojih roditelja, nisu baš u puno boljem položaju jer ih veliki dio kad-tad u zrcalu umjesto odraza ugledaju Michaela Jacksona.
Oni koji prežive. Zato ako jednoga dana krenete naštimavati djetetu neku psinu da biste ga snimili za kućni video i ispali baš fora na Novoj TV ili RTL-u, zapitajte se niste li možda običan bijednik i kukavica koji bi za svojih par minuta slave i najavu iz ustiju Renate Sopek, Mirne Maras, Ive Bagić ili ne znam koja će tad ljepotica biti u modi za te stvari, ismijavao vlastito dijete.
