BBB-ima, mladićima i djevojkama sudionicima nedavnog velikog Dinamova
slavlja usputno prisjećanje na dinamovce koji su prvacima bili prije
četvrt stoljeća možda je bila i nepotrebna gnjavaža. Onima, koji se
sjećaju tadašnjeg Dinama i tadašnjeg slavlja
nedavna je maksimirska večer sigurno bila i večer nostalgije. Ali možda
i večer nepotrebnog pretjerivanja. Pa i male nepravde prema Dinamu
njihova vremena. Jer, dok su gledali kako se slavi titula osvojena
nakon pobjeda nad Međimurjem, Kamen-Ingradom, Cibalijom... sigurno su
se nametale usporedbe s vremenom kada se prvo mjesto slavilo nakon
pobjeda nad Partizanom, Crvenom zvezdom...
Maksimirska fešta Zdravka Mamića zasjenila je i potisnula
generaciju iz 1982. Ta je generacija zaslužila puno više od
usputnog maksimirskog prisjećanja. Najmanje, pak, svoje posebno
slavlje. Jer osvojiti prvo mjesto u tadašnjoj jugoslavenskoj
ligi nije bilo tek sportski uspjeh. Bio je to ujedno i svojevrsni
psihološko-društveno-politički pothvat. Pa na
svoj način i kulturološki fenomen. Dinamo je tada bio puno
više od nogometa. Navijati za Dinamo u to vrijeme
– kao i u ono tridesetak godina prije njega i gotovo
dvadesetak godina poslije njega – nije samo značilo navijati
za nogometni klub iz Zagreba, čiji igrači nose plave dresove. Dinamo je
tada bio puno više od nogometa. Da je Dinamo slovio samo kao
nogometni klub, sigurno bi u njegovoj klupskoj riznici bio barem
još pokoji pokal za osvojena prvenstva u jugoligi. Dinamo
nije bio samo nogometni klub nego i nacionalni simbol.
Da bi Dinamo bio prvakom propale države, nije mu bilo dovoljno samo
dobro igrati. S beogradskom čaršijom okupljenom oko Crvene
zvezde i s Partizanovim generalima moralo se igrati i na drugi način,
voditi “propagandno-psihološki rat” da
bi se postalo prvakom. Dinamo to desetljećima jugoslavenskog poraća
nije umio, pa onda ni uspijevao. Desetljećima su zato Dinamu ostajali
samo sportski pabirci. Dinamo nije morao “igrati”
samo protiv moćnog beogradskog sportsko-političkog klana nego i protiv
tadašnjih zagrebačkih političkih moćnika.
Znajući da je Dinamo postao nacionalni simbol, oni su navijali da ne
bude prvak, bili sretni da je Dinamo peti ili šesti. Dok u
Beogradu srpski političari nisu krili da navijaju za Zvezdu ili
Partizan, u Zagrebu se nitko od kvazihrvatskih političara nije usudio
reći da navija za Dinamo. U turobna vremena, kada se poslije
gušenja Hrvatskog proljeća nad Hrvatsku spustila zlokobna
hrvatska šutnja, pučko navijanje za Dinamo bio je zapravo
jedini nacionalni odušak. Zdušno bodrenje Dinama
i sve veća vezanost za nj bio je ujedno glasni prosvjed protiv te
politike. Toj je politici odgovarao potuljeni, dešperatni i
sportski nemoćni Dinamo.
Generacija dinamovaca, proteklih dana tako skromno i gotovo
nezamjetljivo predstavljena kao usputna dekoracija mamićevskog slavlja,
na čelu s legendarnim Ćirom Blaževićem, učinila je 1982. ne samo
nogometno čudo. Ćiri je uspjelo što nikome prije njega nije.
Uspio je istodobno od dotad cendravih i bojažljivih dinamovaca učiniti
sportske kamikaze, hipnotizirati hrvatske vazale jugopolitike i
preveslati gazde srpske političko-sportske čaršije.
Osvojiti tadašnje jugoslavensko prvenstvo u nogometu bilo je
ravno političkom pothvatu Vlatka Mačeka, kada je
“iščeprkao Banovinu ispod kandži
Karađorđevića“. Mogao je to samo veliki opsjenar poput Ćire.
Da je mogao i netko drugi, onda Dinamo na titulu prvaka Jugoslavije ne
bi čekao gotovo 25 godina. Osim toga, Ćiro je nacionalnoj energiji koja
se skupljala oko Dinama dao i nove poticaje. Bez tada pokrenutog
nacionalnog zanosa i zaustavljanja u uniforme preodjevenih delija i
grobara u Maksimiru Dinamo nikada ne bi slavio osvajanje prvenstva
Hrvatske.
BIJEDA POLITIKE
