Ovogodišnje sjećanje na hrvatski antifašizam moglo je biti popraćeno i jednom europskom povijesnom ironijom. Moglo se dogoditi da legendarni hrvatski general, partizan i antifašist, Janko Bobetko, taj dan dočeka u haaškom zatvoru, a nekadašnji njemački nacist, Ernest Priebke, na slobodi!
Moglo se dogoditi da možda najstariji europski antifašist sjećanje na dan kada je njegov sisački partizanski odred krenuo protiv nacizma i fašizma, dočeka kao uznik, a možda najdugovječniji europski nacist kao slobodan! Da Bobetkova smrt nije preduhitrila haašku tužiteljicu danas bi sigurno svjedočili tome apsurdu. Kao što smo već bili svjedocima jednog sličnog apsurda.
Dok je u vrhu vlasti hrvatske države bilo više partizana i antifašista (Franjo Tuđman, Josip Manolić, Stipe Mesić, Janko Bobetko, Josip Boljkovac...) nego u svim europskim zemljama zajedno, Hrvatska je istodobno, i usprkos tome, bila optuživana za fašističku nostalgiju, pa i za „obnovu ustaštva“!
Jedan od paradoksa s hrvatskim antifašizmom jest i nedavno gay prisvajanje dvojice hrvatskih pjesnika, antifašista i partizana – pjesničkog barda Vladimira Nazora i prijatelja mu Ivana Gorana Kovačića. Svođenje dvojice prijatelja i hrvatskih antifašista na pobornike „drukčije spolne orijentacije“, na „toplu braću“, na „dvojicu pedera“, bilo je zapravo, svjesno ili podsvjesno, protiv istinskog hrvatskog antifašizma.
Jer, u hrvatskom je društvu „peder“ neuporedivo više uvreda i stigma, nego pravo na seksualnu različitost. Ni Nazor ni Goran nisu bili komunisti, ali su unatoč tome bili antifašisti. Umjesto da budu simbolima autentičnog hrvatskog antifašizma njih se - bez ikakvog institucionalnog protivljenja inače glasnih antifašista!? – pretvorilo u kulturni undergound. A zapravo u još jedan suvremeni apsurd.
