Recentna je zbivanja na bliskome istoku hrvatska javnost pratila, doslovce, s "pomiješanim osjećajima". Pored zluradosti uobičajene kada je o Srbiji riječ mogli su se gdjegdje primijetiti i proplamsaji raščlambenih nakana. Premda je stara skaska o dobrostojećem seljaku koji je suočen s pozivom da iskaže želju, premda sve ima jednostavno rekao kako želi da susjedu crkne krava zapravo izgubila aktualnost zbog jadne situacije "tamo", nekritički se trijumfalizam zbog "naše superiornosti" mogao ipak opetovano čuti. S obzirom na znanu socijalno-psihologijsku dinamiku poraća, nikako neuobičajeno ma koliko neproduktivno.
Važniji su, jasno je, analitički pokušaji. Oni koji ne žive u uvjerenju da protuhrvatski čimbenici (gotovo uvijek s Britancima na čelu) i dalje ne mogu "oprostiti Hrvatskoj što im je junački razbila versajsku tvorevinu". Oni koji ne smatraju po sebi jasnim da su "pozadinski moćnici koji zapravo upravljaju svijetom" Ukrajini dali (a Hrvatskoj zaplotnjački oduzeli) kontinentalnu nogoloptačku svečanost, a Srbiji pak dali nagradu za prvo grlo Evrope kao utjehu za gubitak Kosova, itd.
Raščlambe, naime, pokazuju neke druge obrise problema. Pored salva zadrigle, samozadovoljne prostote u srbijanskome parlamentu (koja značajno nadmašuje najbolje uratke Sabora na tom području), pokazalo se je nešto dalekosežno važnije. Da je, eto, i do Srbija došla politička suvremenost, osviješteno napuštanje svake svjetonazorske kočnice u igri moći. Sve se je to, nedvojbeno, oduvijek zbivalo u političkim igrokazima, no (gotovo) nikad bez ikakva pokušaja (makar i plitko ideologizirana) opravdanja. Koštunica je u tom pogledu još jednom demonstrirao kako i šminkerski rabljene fraze mogu u sebi nositi (barem) zrnce istine. Izgleda da Balkan zaista funkcionira kao evropsko nesvjesno, kao područje na kojemu je moguće ono što se inače (tj. drugdje) potiskuje.
Nije, dakle, vrdalamasti srbijanski premijer učinio nešto što ne pripada u repertoire brojnih bjelosvjetskih kolega, no učinio je to toliko očito i grubo, bez ikakva suvisla opravdanja (osim potvrde truizma o političarima da im je naprosto do vlasti), konačno: bez i minimalnoga vremenskog odmaka koji bi barem posve senilnima omogućio zaborav prekjučerašnjega ponašanja. Ovako cinično ponašanje u sredini koja je samu sebe bila prozvala muzikalnom nevladinom organizacijom govore ponajviše o situaciji u kojoj se i tako može do uspjeha. Upozoravajući pak druge da možebitne neugodne sličnosti.
Skandaliziranje nad Nikolićevom pozicijom i razinom radikalskoga diskursa olako zaboravlja ne tako davna zbivanja na splitskoj rivi, na brojne lokalitete zaglušene uzvicima "Svi smo mi Norac" (što nisu samo valjda kajkavci razumjeli kao moguću autokritiku). Riječju, čini se da je razlika vremenski iskaziva razdobljem od pet godina (što je važnije od one prostorne, 400 kilometara između prijestolnica).
Stoga o susjedima treba, barem dijelom, govoriti i kao o vlastitoj prošlosti. Suočavanje s njome brojni kabelski programi olakšavaju, naime, prenošenjem programa srbijanske televizije, otežava ga i dalje općenazočna samozaljubljenost. Srbija je izgubila i rat i Jugoslaviju, i Crnu Goru i Kosovo, ostala joj je tek Eurovizija, no ne zadugo. Lako je moguće da na idućoj paradi u Beogradu prvi put nastupi upravo Kosovo/a.
A pravi, socijalni i moralni, politički i regionalni problemi ostaju i opet izvan rasprave (pa i paralela). Te pak paralele mogu biti posve formalne naravi brojni komentatori koji su se iščuđavali zbog činjenice da nova srbijanska vlada neće imati ministarstvo evropskih integracija, ne tako davno su posve diskretno popratili sličnu odluku hrvatske vlade (koja jednostavno nije uzela u obzir da ministarstvo vanjskih poslova djeluje, primjerice, u Bruxellesu promičući državne interese, a ono evropskih integracija treba ponajprije promicati usvajanje kriterija EU, primjerice u Zagvozdu).
Sadržajne su paralele dakako važnije za Srbiju (pa, naravno, i za njezine susjedne) ostaje gorućim posve jednostavno pitanje mogu li povremeni lokalni liberali i demokrati odista utjecati na potrebnu radikalnu promjenu nacionalne paradigme. A ako to kako se sada čini nije moguće, opet se postavlja za mnoge enervantna upitna paralela: može li se s radikalima, mutatis mutandis, dogoditi ono što se zbilo s HDZ-om u posljednjih pet godina?
