U oduševljenju što mu je iz Amerike ponuđen posao težak pet milijuna dolara Valentin Ivančan me zagrlio i nasred sajma prostodušno uzviknuo: "Gospođa Božica, ako bu to tak, ja bum vam kupil auto!" Vidim da moje novinarsko otkriće Amerikanci su ga u Večernjakovu Vrtu i našli na internetu još nastupa po skromnim hrvatskim sajmovima, pa pretpostavljam kako od velikoga biznisa nije bilo ništa.
Kad sam ga susrela i pitala što ima novo, osim viskija od mlijeka, rekao mi je kako su Amerikanci zapravo samo htjeli izvući njegovu recepturu. Šarmantni senator, što li, s vlastitim avionom za interkontinentalne letove sa suprugom umjetnicom, naše grane listom, uistinu je mnogo obećavao.
Te su ishodili svjetsku nagradu za njegov viski od rajčica, te za originalnu ambalažu kakvu sada u nas "originalno" radi svaka šuša čak se više i ne prikrivajući manirom naive te doveli ugladnoga američkog kuhara koji je snimao svoj TV-serijal po Hrvatskoj, a pri tome su padali tringelti od 500 USD, tako da su mi ljudi zahvaljivali što sam ih uputila na snimanje baš k njima. U Ivanjskoj su već računali koliko im zemlje mnogo šire od njegove Ivanjske treba da bi posadili pa k tome ekološki sav taj paradajz potreban za toliko viskija.
Valentin je napokon pročitao i njih i bio pametan, sačuvao je svoju recepturu, ali se pitam je li je igdje zaštitio ili će recepture podijeljeno, kao Filipcovi sinovi bermet i muštardu naslijediti potomci. Dok posao preko oceana u Americi dogovaraju drugi poslovni ljudi za "naš" ajvar, pekmez od smokava i slične probitačne proizvode, pitam se: koliko je takvih Valentina? Bez koliko ću ne ja nego Hrvatska "auta" ostati? Jesmo li što propustili ne dajući svoje intelektualno vlasništvo?
Gotovo tjedno javljaju se novi ambiciozni domaći, da o inozemnim savjetnicima i pomagačima i ne govorimo, koji se, po dosadašnjim rezultatima za naše proizvođače zapravo nisu iskazali kao financijeri nego kao inteligent service ili gospodarski špije. Sve bi oni to nama prijateljski izbrendirali, ali za svoju korist, dakako.
Hoće li se napokon mjerodavni potruditi prepoznati barem snagu malenih, koji zbog nedovoljno obrazovanja, bez uvida u svjetsko tržište i biznis, bez novca i potpore doma mogu svoja potencijalna bogatstva, svoje recepture, čuvati kao što čuvaju stare narodne nošnje, sve dok ih ne pojedu moljci? Što ih ne bismo iskoristili prije i sami si "kupili auto"?
