Ima li, uopće, u današnjem svijetu diplomacija “maslinove grančice” ikakve šanse? To je jedno od ključnih pitanja koja se u aktualnim globalnim okolnostima postavljaju pred vatikansku diplomaciju.
Naravno, ako se ona vidi njezinim očima, tj. da se “zasniva isključivo na moralnom i duhovnom, a ne nekom vremenitom autoritetu”, jer “Crkva ne posjeduje ni ekonomsku ni vojnu moć, već inzistira na snazi ideja i razuma, stoga joj nije uvijek lako djelovati na diplomatskom planu kojemu nije strana ekonomska i vojna moć, no usprkos tomu rezultati takva djelovanja često su iznenađujuće učinkoviti”, kao što je rekao bivši nuncij u BiH, a sadašnji u Hrvatskoj mons. Alessandro D’Errico.
Pritisnuta izvana utjecajem nesmiljene podjele moći glavnih svjetskih aktera, a iznutra tjeskobom internih trvenja (opet zbog raspodjele moći), vatikanska diplomacija na velikoj je kušnji vlastita poslanja i učinkovitosti. Tako nedjelotvornost i nesnalaženje u čitavom nizu aktualnih procesa nikako ne proizlazi iz krize njezina glavnog i ključnog stava – a to je definitivno mir u kojemu je središte čovjek i njegovo pravo na život, slobodu, odgoj... – nego više iz nedostatka vještina njezinih glavnih aktera.
Na našem mikropodručju to se pokazalo i te kako zorno, jer je upravo vatikanska diplomacija, kad je znala i htjela, imala odlučujuću ulogu npr. u osamostaljenju Hrvatske i podupiranju njezina puta u EU. No već u susjedstvu, u BiH, ta kušnja i problemi daleko su veći i teže rješivi upravo na načelima na kojima ona počiva. A kad se krene dalje, još istočnije i južnije, još je teže i neprohodnije.
Ali, kako kaže, vatikanski diplomat D’Errico: “Usprkos tome, rezultati su često iznenađujuće učinkoviti”. Čemu bi, možemo se nadati, trebalo pridonijeti i novo preslagivanje u najvišim vatikanskim strukturama, koje će odlaskom Benedikta XVI. morati doživjeti dubinske promjene, jer će i na vanjskopolitičkom planu Vatikan ostati bez snage da mijenja svijet oko sebe.
Gospodine Pavičiću, nije teško zaključiti da se je Papa odricanjem od Petrove stolice ujedno i okrenuo od svih mogućih bezbožničkih integracija nakon svih svojih zabluda, svjesnih ili ne . O tom ese nigdje ne može ama baš ništa pročitati, što je ujedno i dokaz da se od te istine bježi kao tama od svjetla ili vrag od tamjana . O tom eu vašem osvrtu ni riječi. Ako nije to razlog, a toliko negativnosti je izbilo na površinu u Vatikanu, a što je onda razlog. Odgovor je za otvoreni um vrlo jednostavan. Da je Isus ovdje među nama kao čovjek i Bog, bi li pristao na ulazak u tu bezbožničku integraciju, u kojoj čovjek postaje rob i objekt iživljvanja bolesnih umova . Svi teolozi Crkve bi rekli ne ili bi morali reći ne, kako se nauk vjere ne bi poništio, a upravo po tom ei samo u tome je dogma o nepogriješivosti pape.