Bio je pravoslavni Uskrs, 11. travnja 1999., kada je rafalom iz “Škorpiona” likvidiran Slavko Ćuruvija, utjecajni novinar i izdavač Dnevnog telegrafa i tjednika Evropljanin. U jeku zračnih napada snaga NATO-a na Srbiju, mučki je smaknut nadomak svog doma, u pasažu zgrade u Svetogorskoj ulici u Beogradu, kada su mu dvojica muškaraca sasula 17 metaka u leđa i jedan “trofejni” u glavu.
Pucanj u Slavka Ćuruviju bio je pucanj u srce demokracije koja je stenjala sred Miloševićeve diktature. Sa stranica prvog privatnog dnevnog lista u Srbiji, taj glasni protivnik gušenja nezavisnih medija naširoko je i (pre)objektivno izvještavao o sukobu vojske i policije s pripadnicima Oslobodilačke vojske Kosova, u svojim tekstovima konstatirao da je “ekstremistička grupa iz tri vladajuće stranke faktički zavela izvanredno stanje, suspendirala zakone i preuzela vlast u državi“, a o torturi režima grmio i pred Helsinškom komisijom u američkom Kongresu.
“Medijskom teroristu” odgovorili su medijskim terorizmom. Nekoliko dana prije ubojstva sa stranica Politike ekspres označen je kao “izdajnik koji je priželjkivao NATO-ve bombe”, a isti je tekst pročitan i u Dnevniku RTS-a. Upravo taj tekst mnogi smatraju svojevrsnom smrtnom presudom Ćuruviji.Rođenog Zagrepčanina, negdašnjeg suradnika Večernjeg lista, Vjesnika i tjednika Danas, prethodno su pokušali zaustaviti i zabranom izlaska na kioske, pečaćenjem redakcije, drakonskim kaznama u milijunskim iznosima.
U konačnici, zaustaviti su ga mogli jedino metkom.Točno 15 godina kasnije, stiže pravda za Slavka Ćuruviju, ili barem njezin snažni nagovještaj. U osvit 21. siječnja kad Srbija otvara pristupne pregovore s Europskom unijom, na površinu izlazi jedna od najmračnijih, nikad razjašnjenih tajni srpske države iz vremena režima Slobodana Miloševića.Nalog za egzekuciju, nije to tajna odavno, stigao je iz samog vrha vlasti, a iz te blatne kaljuže sada su isplivala četiri imena.
Prema nalazu istrage, ubojstvo je naredio negdašnji šef Službe državne bezbednosti Radomir Marković (69). Njegovo uhićenje, međutim, porezne obveznike nije koštalo ni dinar jer se od ranije nalazi u zatvoru Zabela gdje služi kaznu od 40 godina zatvora zbog ubojstva nekadašnjeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića i četvorice čelnika Srpskog pokreta obnove na Ibarskoj magistrali.Na kućnoj adresi nisu pronašli ni Miroslava Mikija Kuraka (43), navodnog egzekutora koji je nakon prvih ozbiljnijih najava o istrazi odletio put Tanzanije, gdje posljednjih osam godina živi od safari biznisa, organizirajući lov na krokodile, bivole, vodenkonje i divlje mačke.Specijalci su tog jutra ipak odradili posao na dvije adrese.
Pokupili su Milana Radonjića (54) kojeg se tereti da je kao šef beogradskog centra Državne bezbednosti organizirao zločin. Na tu je funkciju imenovan samo tjedan dana prije ubojstva, a njegov prvi zadatak bio je postavljanje pratnje koja će poput sjenki, 24 sata dnevno, biti Ćuruviji za petama. U koordiniranoj akciji, nekoliko minuta uoči ubojstva, svih 27 (!) agenata naglo je povučeno sa “zadatka”, kako bi egzekutorima raščistili put. Jedan od pomagača bio je i netom uhićeni operativac Ratko Romić (51), koji je kobnog dana dokoličario u automobilu čekajući ubojice nakon obavljenog posla.Analitičari u regiji ali i na zapadu slažu se da je, otvaranjem postupka protiv Ćuruvijinih ubojica, Srbija otpočela važan proces suočavanja sa svojom prošlošću.
Svaka vlast od demokratskih promjena 2000. obećavala je riješiti slučaj Ćuruvijina ubojstva: i Demokratska stranka, i Demokratska stranka Srbije, i G17 plus, i SPS, i SPO, i Nova Srbija, i Nova demokratija... no ubojice nikad nisu odgovarale za ovaj zločin.Vrlo je značajno i prošlogodišnje upozorenje koje je vlastima uputio Jelko Kacin, izvjestitelj Europskog parlamenta za Srbiju, kada je nedvosmisleno poručio da taj zločin moraju rasvijetliti i kazniti zločince. Premda dosad nije postojala politička volja da se slučaj riješi, nakon silnih godina naposljetku je razbijen zavjet šutnje. Zatvaranje optužnice postalo je moguće “nakon što se pojavio novi svjedok”. Srpski mediji najprije su izvijestili kako je riječ o iskazu Olivere Antonić, negdašnje operativke SDB-a, koja danas živi na zagrebačkoj adresi sa suprugom Goranom Živaljevićem, diplomatskim predstavnikom srpske sigurnosno-informativne agencije (BIA).
U drugom valu pristiglih informacija, međutim, poput bombe je odjeknula vijest o identitetu “pravog”, krunskog svjedoka tužiteljstva: Milorada Ulemeka Legije, negdašnjeg zapovjednika Jedinice za specijalne operacije službe Državne bezbednosti, osuđenog na 40 godina robije zbog više kaznenih djela, među njima i ubojstva premijera Zorana Đinđića. Svoja saznanja podijelio je s policijom 8. siječnja, navodno, ne tražeći za uzvrat nikakve pogodnosti.
Nitko iole upućen ni trenutka nije pomislio da je penalni sustav od notornog ubojice učinio sveca: iza priznanja stoji Legijina osveta Radomiru Markoviću jer je upravo bivši šef DB-a prethodno apostrofirao Legiju kao suučesnika u ubojstvu Ivana Stambolića i atentatu na Vuka Draškovića u Budvi.Dio tamošnje javnosti, među njima i rečeni Drašković, zasluge za rasplitanje klupka ovog zločina ponajprije pripisuje prvom potpredsjedniku Vlade, agilnom i ambicioznom Aleksandru Vučiću. “U Srbiji nitko nema pravo ubijati ljude, ovo je zemlja u kojoj zločini ne ostaju nekažnjeni. Ćuruviju je likvidirala vlast koja je ubijala neistomišljenike i protivnike“, rekao je Vučić i pritom uputio ispriku građanima i obitelji Slavka Ćuruvije zbog 15 godina nade u razrješenje ovog slučaja.Prvi potpredsjednik Vlade, međutim, ni izbliza nije poentirao kako se tome nadao: od onih koji mu sada pišu panegirike, glasniji su samo oni koji traže i njegovu odgovornost.
Među potonjima je i povjesničarka Branka Prpa, supruga Slavka Ćuruvije, koja ga je u trenutku ubojstva držala za ruku. “Nije problem u tome što se Aleksandar Vučić nama ispričao jer 15 godina nije bilo istrage, ja sam očekivala da se Aleksandar Vučić ispriča zato što je sudjelovao u takvoj vlasti i to na poziciji ministra informiranja”, ispalila je otrovnu strelicu Ćuruvijina udovica. Korak dalje otišla je i novinareva kći, Jelena Ćuruvija. “Mislim da je vrijeme da se i Vučič i Ivica Dačić suoče s osobnom odgovornošću za progon mog oca. Nekoliko mjeseci prije ubojstva moj otac i novinari Dnevnog telegrafa su progonjeni, a neki čak i hapšeni po zakonu koji je donio upravo Vučić”, izjavila je Jelena Ćuruvija.Sve ove godine, obitelj traži kaznu (i) za nalogodavca, držeći da imenovanje počinitelja ne predstavlja vrh ledene sante. Premda Vučić najavljuje da istraga neće stati na četiri imena, jednom ime još nije izgovorio. Ime Mirjane Marković.
“Takvo ozbiljno političko ubojstvo nezabilježeno u modernoj povijesti Srbije, kao što je Slavkovo ubojstvo, ne može narediti Radomir Marković nego samo politički vrh zemlje u tom trenutku”, rekla je Branka Prpa, podsjećajući da se Specijalno tužiteljstvo još 2006. spremalo pokrenuti istragu protiv Mirjane Marković zbog sumnji da je naredila ubojstvo njezina muža. Istraga je tada prijetila i četvorici upravo osumnjičenih egzekutora, međutim, od istrage se odustalo u posljednjem trenutku, a liderica JUL-a je, u međuvremenu, zatražila i dobila azil u Rusiji.Ne samo obitelj, i ugledna sociologinja Vesna Pešić proteklih je dana zatražila njezinu odgovornost, smatrajući da je “prva dama” bila nalogodavac.
Razlog za ubojstvo novinara nije mogao imati običan službenik, već su naređenja morala dolaziti “od gore”. “Radomir Marković tada je bio obiteljski policajac koji je bio direktno vezan za Miru Marković i izvršavao sve njezine naredbe. Sada nas samo zavaravaju da su nešto istražili”, izjavila je sociologinja. Istodobno, i srpska javnost, predvođena Ćuruvijinim kolegama iz tiska, kao i svih ovih godina, inzistira da se spirala zločina rasplete sve do vrha: ne razotkrije li se anatomija zločina, cjelokupna struktura zla koja je vladala devedesetih, onda je sve bilo uzalud.“Teško je reći kakve bi novine Slavko Ćuruvija danas izdavao, ali mu vrlo vjerojatno ne bi bila po volji štampa koja svoje prave gazde krije kao zmija noge, a poteze vlasti prati sa strahopoštovanjem”, napisala je neki dan u svom uvodniku glavna urednica beogradske Politike, Ljiljana Smajlović. Jer, takve se štampe nitko ne boji, i možda zato ni jedna vlast nije htjela zbog Ćuruvije žrtvovati svoje veze u tajnim službama.
Ovako, potrošeno je 15 godina da bi se na kraju ispostavilo da se gotovo sve otpočetka znalo, i da nije bilo tvrdoglavih novinara, i nešto političke volje, njegove ubojice ne bi imale razloga za zebnju. Danas strepe, ali u zemlji u kojoj još uvijek caruju bezakonje i neodgovornost, dug je put do istine i pravde.
