Prije dvadeset godina, u subotu ujutro, 29. svibnja 1993., rukometaši Badel 1862 Zagreba poletjeli su za Franfkurt gdje ih je u nedjelju, u "matineji" od 15 sati, očekivao uzvratni finalni dvoboj Kupa prvaka s Wallau Massenheimom.
Među prtljagom je bio i veliki prijelazni srebrni pehar francuskog lista L'Equipe, koji je od 1975. darivao europskog prvaka. U vitrinu zagrebaša stigao je godinu dana prije nakon što je Loto Zagreb u finalu svladao Teku Santander. U Grazu je bilo 22:20, a u uzvratu u Španjolskoj čak 28:18 za Zagrepčane. I nisu bili zagrebaši voljni ostaviti pehar u Njemačkoj, osobito nakon što su u Zagrebu tjedan dana ranije potpomognuti "nogometnim navijačima", kako su njemački novinari nazvali BBB, slavili sa 22:17.
- Oni koji ne vjeruju da je Badel najjači klub na svijetu, uvjerit će se u to. U Ledenoj ćemo pobijediti s pet golova razlike – samouvjereno je uoči prve finalne utakmice tvrdio direktor zagrebaša Nenad Volarević.
Optimistički raspoložen bio je i Zoran Gobac, tvorac projekta "Zagreb na krovu Europe".
- Obranit ćemo naslov – uvjeravao je Zoki.
Uoči Ledene išli u karantenu
Inače, suprotno običaju, zagrebaši su uoči tog dvoboja otišli u karantenu kako bi se izolirali igrači koje su svi tražili ulaznice. Jer, sve su nestale istoga dana kada su stigle u klub.
Prvih 15 minuta Nijemci su u grotlu Ledene ostali bez pogotka, fantastična je bila Zagrebova 3-2-1 obrana iz koje je isklijalo početno 4:0 vodstvo nužno za samopouzdanje. "Tonči poludi", vikali su Boysi, a Peribonio je zaključao vrata.
Nijemci su iznenadili obranom, umjesto očekivanih 6-0 zaigrali su hrvatskih 3-2-1 s prijelazom u 4-2. Završilo je baš kako je Volarević prognozirao, s plus pet. Wallau je u svojim redovima imao Finca Michela Källmana, ponajboljeg rukometaša Europe. Imao je i tada najboljeg njemačkog igrača Martina Schwalba. No, baš kao što je Velimir Kljaić i najavio, Schwalb nije mogao zaigrati. U Zagreb je ipak došao, hodao je uz pomoć štaka.
- Sjajna atmosfera, ovako što još nisam doživio – pričao je tada Schwalb, koji je danas u Hamburgu trener našima Blaženku Lackoviću, Igoru Voriju i Domagoju Duvnjaku i uskoro će na Final Fouru na klupi drugi put jurišati na naslov u Ligi prvaka.
A zahvaljujući i Kljaiću, Zovko je bio odlično informiran o suparniku. Kljun ih je znao u dušu, jer ih je trenirao sezonu ranije osvojivši Bundesligu i Kup IHF-a. U to je doba zagrebačka trenerska škola bila dobro znana u Europi, većinom su to bili bivši igrači Medveščaka (Josip Milković, Velimir Kljaić, Sead Hasanefendić, Zdravko Miljak, Zdravko i Željko Zovko, Josip Šojat...) koje je svojedobno trenirao legendarni Vlado Stenzel i koji su razasuti po klubovima ostali povezani. I nesebično su jedan drugome pomagali informacijama o suparnicima.
Uzvratni, frankfurtski dvoboj obilježio je nesvakidašnji slučaj. U 50. minuti došlo je do stanke koja je potrajala 15 minuta, jer je proljetni pljusak uzrokovao prokišnjavanje krova i to baš iznad parketa na terenu. U tom su trenutku domaćini vodili sa 18:15.
- Taj je prekid za nas bio loš, s minus tri otišli smo na minus šest – komentirao je Zdravko Zovko.
Brand bijesan na norveške suce
- Da nije bilo prekida, pobijedili bismo ne sa šest, nego sa sedam golova razlike – tvrdio je trener Wallaua Heiner Brand, kasnije dugogodišnji njemački izbornik, koji je bio razočaran i ljutit i za neuspjeh su mu bili krivi svi osim njega i njegove momčadi. Suce, Norvežane Oiea i Hoegsnesa, poprijeko je gledao. A Norvežani su griješili, ali nisu nakrivili šešir ni na jednu stranu. Premda su imali rejting vrhunskog sudačkog para, čak su se na kraju utakmice i malo izgubili. Pa su Volareviću, koji je prosvjedovao na njihovu odluku i pritom iz prvog reda gledališta stigao do ruba terena, u 60. minuti pokazali crveni karton. A pogriješili su zato jer su kaznili – gledatelja.
S drame u Frankfurtu pamte se dva ključna trenutka. Kada je pri 22:17 Rolando Pušnik obranio zicer Fuhrigu te kada je tri sekunde prije kraja Iztok Puc zabio za 22:18.
– Vjerujte, trenirao sam cijelu godinu za ovaj jedan šut. Ni sanjao nisam da će biti tako – pričao je Puška deset minuta nakon pobjede.
Pričalo se tada da je Pušnik u ugovoru imao klauzulu prema kojoj će mu sezona biti plaćena 30 tisuća maraka ako Zagreb postane europski prvak, a on bude u postavi.
Badel je, naime, te sezone imao tri vrhunska vratara: Tončija Peribonija, Vladimira Vujovića i Rolanda Pušnika. Peribonio je bio broj jedan, a Vujović se teže ozlijedio u polufinalnom uzvratu protiv Venissieuxa.
– Mnogi su se čudili što imamo čak tri tako dobra vratara, ali pokazalo se to odličnim potezom – sjao je od sreće trener vratara Zdenko Zorko.
Nijemci ugasili telefone
Iztok Puc pojavio se pred novinarima tek jedan sat nakon utakmice.
– Dogovorili smo se da uđem u posljednjem napadu i da pucam, ali takva je galama bila da su moji suigrači na terenu jedva čuli da netko mora izaći. Na kraju taj je gol bio točka na “i” za sve promašaje. O, kakva slatka pobjeda... – presretan je bio Puc, kojeg je s Tomljanovićem pet minuta prije kraja Zovko povukao iz igre.
– Gubili smo minus 6 i bilo mi je jasno da moram mijenjati. Izvadio sam igrače u koje imam najviše povjerenja. Ali bio sam miran, držim da nisam pogriješio – objašnjavao je Zovko.
Zdravka su, premda je bio europski prvak, Nijemci u medijima predstavili kao – Željkova brata. Na prvi pogled pomalo čudno, ali ipak objašnjivo. Jer, Željko je u 12 godina ostavio vidljiv trag u njemačkom rukometu, osobito u Wallauu Massenheimu kojega je trenirao četiri godine i doveo ga iz četvrte u prvu ligu! Iznimno je cijenjen i Velimir Kljaić koji je klub doveo do dva trofeja. I tako klub iz malih mjestašaca koja su smještena na putu od Frankfurta do Wiesbadena različito pamti dvojicu Zovka i dvojicu Kljaića. Željka i Velimira po udjelu u njihovim uspjesima, a Zdravka i Nenada što su kao suparnici bili uspješniji.
Puc i Peribonio svojim potezima priskrbili su status junaka, ali gledajući obje finalne utakmice, heroji su bili Nenad Kljaić i Patrik Ćavar.
– Källman me sedam puta udario dok je lopta bila na drugoj strani, a Fuhrig mi je stalno visio na leđima. Bio je to pravi rat – opisao je Nenek kako je Wallau igrao.
– Znali smo da moramo pobijediti i Wallau i suce i kišu koja je našla rupu u krovu... Morali smo biti jači od svega. I bili smo. Zato i jesmo najbolji – dometnuo je Pako.
A presretni Zdravko Zovko, koji je stalno pričao kako je lakše osvojiti nego obraniti trofej, ustvrdio je:
– Rukomet je dobio nešto novo, dobio je spektakl!
U tom spektaklu hrvatski novinari ne samo što su se čudili da perfekcionistima Nijemcima može prokišnjavati krov, već su bili razočarani Wallauom kao organizatorom. Na jedini Badelov trening uoči utakmice nisu ih pustili i mogli su ispred dvorane samo procjenjivati vozni park njemačkih rukometaša, koji su već tada imali sponzorske automobile. Imali su novinari i loša mjesta u dvorani s kojih se nije vidio cijeli teren. A naručene telefonske linije s kojih su trebali poslati izvješća – mobitela tada još nije bilo – postavili su im ih na sasvim drugom kraju dvorane. I dok su stigli do njih, već su bile isključene.
Nisu bolje prošli ni Zagrebovi navijači. Došlo ih je 600, a domaćin ih je razmjestio po svim dijelovima gledališta. Znali su Nijemci koliko su Zagrepčani bučni u navijanju. Štoviše, čak su i 23 VIP ulaznice dali na 16 različitih pozicija. Sitne pakosti koje su pobjedu učinile još dražom.
Slavlje u Maximu i Sokolu
Zagrebaši su nešto prije ponoći sletjeli na Pleso, dočekala ih je samo rodbina i prijatelji, ali ispred restorana Maximo u prvim minutama ponedjeljka bilo je nekoliko stotina navijača. Pjevalo se “Servus dragi Zagreb moj”...
Pričalo se tada da je za europski naslov zagrebašima trebao proračun od 700 tisuća njemačkih maraka. Što u ratnim godinama nije bilo lako ostvariti. No, Zagreb je imao jak i sposoban Upravni odbor. Predsjednik je bio Miroslav Fajerbach, dopredsjednici Frane Matulić i Zvonimir Škegro, članovi Zvonimir Brodić, Marko Čulo, Zoran Gobac, Goran Hanžek, Mijo Jukić, Stipan Pamuković, Filip Serdarušić, Stjepan Skolan, Josip Škornjak i Zrinko Tutić. Trenuci slavlja bili su zadovoljština, u Maximu se pjevalo s tamburašima Ex Panonije. Igrači su proslavu nastavili u klubu Sokol. Nakon što je Ritmo Loco završio nastup, show je pripao dvostrukim europskim prvacima. Čagerice su bile oduševljene kada su poskidali majice...
>>Zagreb CO bez problema ušao u finale Kupa
