Danas, prije točno dvadeset godina Njemačka Demokratska Republika našla se u fokusu svjetske javnosti. Današnji dan ušao je u povijest, kao dan kada je pao Berlinski zid i kada je započeo kraj agonije cijeloga Istočnog bloka.
U kasnim poslijepodnevnim satima 9. studenoga 1989. godine, Guenter Schabowski, član politbiroa centralnog komiteta Njemačke Demokratske Republike, održao je govor koji je ušao u povijest. Pred novinarima cijelog svijeta, Schabowski je izvadio list kojeg mu je nedugo prije konferencije za novinare uručio osobno Egon Krenz, nasljednik Ericha Honeckera, te počeo nesigurnim glasom čitati zapisane odredbe.
-Privatna putovanja u inozemstvo moguća su bez da se za to treba ispuniti posebne uvjete. Dozvole za putovanja će se izdavati po hitnom postupku - priopćio je Schabowski koji, tako su kasnije mediji konstatirali, uopće nije bio svjestan koju težinu njegove riječi imaju te da je upravo najavio slom totalitarnog sistema koji je punih 40 godina razdvajao jedan narod.
Samo sat vremena nakon govora, njemački je Tagesschau započeo svoj dnevnik najavom: "DDR je otvorio svoje granice", čime je započeo kraj jedne rigidne, nehumane i neodržive umjetne tvorevine.
Nekoliko minuta nakon što je svijet saznao da je došao kraj DDR-a, građani Istočnog Berlina počeli su se okupljati na graničnim prijelazima kako bi se ponovno susreli sa rodbinom i prijateljima, neki od njih bili su razdvojeni cijeli život. Dva sata kasnije, granični policajci su pod pritiskom građana otvorili prijelaz na Bornholmskoj cesti, a nedugo nakon toga svi granični prijelazi u gradu bili su otvoreni.
Deseci tisuća građana te su noći prvi put od izgradnje zida 1961. godine ponovno prešli u Zapadni dio grada.
Sloboda Istočne Njemačke pokrenula je nezaustavljivu lavinu koja je vodila slomu socijalizma u Europi i raspadu Sovjetskog saveza.
Započelo slavlje
U ranim jutarnjim satima njemačka se kancelarka Merkel susrela s američkom državnom tajnicom Hillary Clinton čime je i službeno započela proslava pada Berlinskog zida. Unatoč tome što su poneki mediji izjavili žaljenje što američki predsjednik neće prisustvovati slavlju, prisustvo francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozya, ruskog kolege Dmitrija Medvedeva i drugih državnika dovoljan je dokaz da je značenje današnjeg dana prepoznato.
Kako se ispostavilo, Nicolas Sarkozy je također sudjelovao u ujedinjenju Njemačke pomogavši susjedima u rušenju zida, padu zida koji je svojim nestankom označio stvarni kraj bipolarnih odnosa u svijetu, kapitalističke i socijalističke konfrontacije, stvarni kraj drugog svjetskog rata.
Mnogi poznati pjevaći i zabavljači danas će sudjelovati u proslavi a najveća zvijezda današnje večeri će nedvojbeno biti John Bon Jovi koj je izjavio kako je “zahvalan što može postati dio njemačke povijesti”.
Sjećanje na podijeljeni grad
Kako je izgledao Berlin u ljeto 1989., nekoliko mjeseci prije pada Zida, kad su ljudi još uvijek mislili da će ta ružna građevina stajati još desetljećima?
Istočni Berlin je izgledao... kao Berlin. Ali na ulicama se vidio socijalizam tvrde škole (trabant do trabanta, vidjeti wartburg bilo je kao u Zagrebu vidjeti ferrari), u kafićima se vidio tvrdi socijalizam (nije bilo Coca Cole) ali je to još uvijek bio jedan od najljepših gradova Europe. Povijesni Alexanderplatz, razoren u ratu, bio je sav u betonu, poput Novog Zagreba, ali je od njega do Brandenburger Tora još uvijek vodila možda i najljepša ulica Europe, Unter den Linden.
Naravno, tko je htio vidjeti cijeli Berlin, morao je preko zida. Preko U-Bahn prelaza u Friedrichstrasse, nadzemnom željeznicom do Kurfürstendamma, kolodvora Zoo i one fantastične polusrušene crkve. Ali, kako bi se zbilja shvatila sva dubina te neprirodne podjele, moralo se pješice preći ono mjesto koje je postalo najpoznatijim simbolom Hladnog rata: granični prijelaz C, poznatiji kao "Checkpoint Charlie".
Na istočnoj strani su pažljivo pregledavali putovnice, a na zapadnoj bi samo vojnik nemarno mahnuo rukom da prođete. No, nije se imalo baš mnogo toga za vidjeti, osim zanimljivosti da su se kućni brojevi u Friedrichstrasse (koju je "Charlie" presijecao) nastavljali iz jedne države u drugu. Ta Friedrichstrasse u Zapadnom Berlinu bila je uglavnom turski kvart, s velikim natpisima "KEBAB" na svakom drugom izlogu. No, odmah iza ugla bio je fascinantan muzej s brojnim eksponatima koji su svjedočili o ljudskoj domišljatosti i očajničkoj želji da se pobjegne iz socijalističke čamotinje.
Čak ni 1989. nije bilo svejedno kad biste pročitali "Vi vyežaete iz amerikanskogo sektora" i vratite se na Istok, pogotovo zato što vam je zasigurno čekao detaljan pretres. Istočnonjemački carinici su na sve koji samo izađu pa opet uđu na neki granični prijelaz, sumnjali da su šverceri devizama. Za šverc je bilo dobrih razloga. Jedan istočnonjemački poznanik koji me zamolio da mu za prelaska na Zapad (srećom, ne preko "Charlieja") kupim walkman, objasnio mi je da su takve stvari na Istoku deset puta skuplje nego na Zapadu. (Ali se na Istoku, ako volite klasiku, moglo naći sjajnih kaseta budzašto, rock'n'roll je pak bio druga stvar).
Premda je Zid bio pred padom, još se nije ni zaljuljao i nikom nije padalo na pamet da bi mogao uskoro pasti, osim meni jer sam imao neki predosjećaj da će on trajati manje od dvije godine, u što sam se i kladio. Da sam mogao na prvu godišnjicu pada Zida doći do Berlina, plivao bih u potocima besplatne pive od tih oklada (litarske krigle, u pivnici Zum Letzten Instanz jednu stanicu metroa na jug od Alexanderplatza, najbolja koju sam u životu pio). Meni jednostavno nije bilo jasno kako Zid nisu srušili i prije - ti ljudi nisu imali ništa, a sve im je bilo pred nosom, kao u izlogu. Sve mane kapitalizma, makar i skrivene, nisu bile ništa neprivlačnije od vrlo vidljivih mana socijalizma.
Da se nešto događa, postalo je jasno kad je nekoliko dana prije završetka našeg boravka naša voditeljica jednostavno nestala - ona je bila u onoj prvoj grupi istočnih Nijemaca koji su se preko Njemačke dokopali Austrije u prvoj pukotini monolitnog Istočnog bloka. Uslijedilo je vrlo zanimljivih godinu dana, od zastava s rupom na ulicama Temišvara preko naroda na ulicama u Pragu i tako dalje. A onda je na ovim našim prostorima povijest postala malo i previše zanimljiva, ali sve je to danas iza nas. Kao što je iza Berlinaca i ona ružna siva građevina čiji ostaci, sačuvani za uspomenu, poput batrljka stoje na Postdamer Plazu.
Jadni njemački narod¨!Cijelo stoljeće s njim eksperimentiraju moćnici.Znate li da je glavni Hitlerov financijer bio Prescot Bush,djed onog idiota što je prethodio ovom nobelovcu?Od njemačkog naroda,jadniji je samo ovaj naš,ulizivački,hrvatski.