Bilo mu je 14 kad se prvi put popeo na pozornicu na nekom punk maskenbalu u zemunskom Pinkiju. I tko zna bi li se itko sjećao tog događaja da Zoran Kostić, zvani Cane, tada frontmen grupe "Kopilad", tijekom izvođenja pjesme "Pips protiv seljaci" sprejem protiv komaraca nije pošpricao prve redove...
Bilo mu je 14 kad se prvi put popeo na pozornicu, slaveći Dan Republike 1979. na nekom punk maskenbalu u zemunskom Pinkiju. I tko zna bi li se ikad itko sjećao tog opskurnog događaja da taj Zoran Kostić, zvani Cane, u ta doba frontmen grupe "Kopilad", tijekom izvođenja pjesme "Pips protiv seljaci" sprejem protiv komaraca nije pošpricao prve redove. Tu noć, pobjedu je odnijela grupa "Lucifer" Srđana Dragojevića, a spomenuti, besprizorni Cane kući se vratio slomljene vilice. Poslije je tvrdio da mu nije bilo žao: "Što te više tuku u mladosti, jači si u starosti."
I evo ga, tu smo, 30 godina poslije, Canetov buntovni boogie još je jak. Daleko od toga da je ta tučnjava bila jedina koju je inicirao pa u rock and rollom izranjavanu tijelu beogradskog glazbenika na pragu pedesete još ima života.
Dovoljno da jubilej svojih "Partibrejkersa", što su u svoj scenski život krenuli u listopadu 1982. godine, za točno tjedan dana podijeli (i) s Hrvatima. Susret sa splitskom publikom zakazan je za 7. prosinca, sa zagrebačkom dan poslije, 8. prosinca u Tvornici gdje sve već miriše na rock-spektakl. O svemu pomalo i tim povodom rado je pročavrljao za "Večernji list".
– Trideset godina je dobar jubilej, jedna radost koju želimo podijeliti s publikom jer moje pjesme pripadaju svima, ne samo meni, one su otišle u svijet i žive svoj život – kaže Cane.
– Bilo je teško i zanimljivo. Raslo se i zaljubljivalo i rađala su se djeca. Putovalo se i družilo, našli smo Boga, jedna sveukupnost. Muzika je najljepša stvar na svijetu koja te prikazuje u boljem svijetlu nego što jesi...
Malo ritma, puno bluesa
Nešto kasnije, prisjetit će se kako su si dali ime Partibrejkers, možda i najzvučnije na ovom meridijanu, u skladu sa svojim razuzdanim ponašanjem i Canetovim doživljajem samih sebe, i krenuli na (zasad) tri desetljeća dugo putovanje, jezdeći ovim našim podnebljem koji oduvijek ima premalo ritma, a previše bluesa.
– Svaka postava koja je svirala uvijek je davala maksimum. Morala je dati, bila je prinuđena dati, jer svaka svirka ti je k'o borba za život. Nitko nema pravo na pogrešku. Naravno, dogode se one ljudske, ali moraš pobijediti umor od putovanja, malodušnost, neku lošu atmosferu... Kad izlaziš na pozornicu, kao da izlaziš na reanimaciju vlastitog života – priča Cane.
Prvi nastup bio im je u beogradskom "Dadovu" kao predgrupa The Fiftiesima, a svoj jedinstven spoj punka, garažnog rocka i bluesa s dvije gitare, bubnjem i glasom bez bas gitare, prvi su put predstavili pjesmom "Radio utopija". Ubrzo, singl "1000 godina/Večeras" iz 1984. najavit će kultni album "Partibrejkers", jedan od najboljih debija jugoslavenskog rock and rolla, koji se pojavljuje u produkciji Dušana Kojića Koje (Disciplina kičme) i benda, a donosi i brojne klasike kao "Ulični hodač", "Ona živi na brdu", "Gubitnik", "Ako si..."
– Volim tu vrstu muzike – ritam i blues, punk, rock i sve to. Osjećam se ugodno što mogu time pokazati svoju osobenost i različitost. Sve ovo radim iz mogućnosti da pričom kažem što mislim o ovom svijetu i ljudima s kojima živim, da prikažem svoje emocije, da utješim nekog tko se osjeća jako usamljeno ili ima frku što se razlikuje od krda – kaže danas Cane.
Sluša staru muziku. Prvi rock and roll. Jerry Lee Lewis, Chuck Berry. Druge generacije i svu tu neku muziku koja i dalje u njemu budi dječačku ljubav. Koja mu daje snage da se ne umori u vlastitoj prezentaciji.
– Sve ide kako treba, u ovom svijetu gdje je naš čovjek nesiguran, u kojem je tehnološki višak, gdje vlada bijeda i siromaštvo mi "cepamo" svoj rock and roll, mi smo pošten bend – kaže.
Jednina u množini
Misli li još ozbiljno kad kaže da se najbolje putuje kad putuješ sam?
– Ja sam obiteljski čovjek, svio sam svoje gnijezdo. Sve moje pjesme, sve je to bilo čekanje na nekog, svojevrsni ljubavni oglas na koji se javila – ona prava. Sa ženama se nikad ne zna, žena je mačak u vreći, nepoznata sebi samoj, a kamoli drugima.
Kada ne sviram, radim sve što rade i drugi ljudi. Plaćanje računa, odlazak u trgovinu, vrtić, pomažem svojoj ženi... Sve što rade drugi ljudi. Samo što imam veliku prednost što nisam na nekom glupom poslu od devet do šest, da mi cijeli dan ne ode u nešto što ne volim. Drago mi je što živim od onoga što volim. Drago mi je što pjevam svoje pjesme. Ja sam sretan čovjek. Ali, da se razumijemo, iako živim u grupi i društveno sam biće, ja sam jednina u množini, ja i dalje putujem sam. Svi smo mi sami, sa silom nebeskom. Imam ženu, djecu, muziku, knjige i dom, ali svi se mi pripremamo za daleki put – mudrija on.
Pitamo Caneta dotiče li ga se poruka s političkih govornica, odakle se posljednjih dana može čuti da su odnosi dviju država na najnižim mogućim granama. Putuje li u Hrvatsku s bilo kakvom vrstom nelagode?
– Naš put do kuće išao je preko Agrama. Tamo sve ove godine imam svoju publiku i ta energija je ostala ista. Prva je pozornost prema Partibrejkersima, zapravo, krenula upravo iz Zagreba, kao što su hrvatski bendovi valorizirani u Beogradu. A što se tiče ove frke danas, slušaj, možda Hrvati ne vole Srbe, ali vole brejkerse – rekao je Cane, pa nastavio:
– Nemamo nikakav problem, čeka nas naša publika. Oni koji nas ne vole, ne moraju doći na koncert. Te su stvari, ti ratovi, izvan mojih snaga, ja o tome ne odlučujem, ja sviram za normalne ljude i njihove emocije. A to sve ostalo, ja to ne razumijem. Postoje stvari jače od nas i njima se ne možemo baviti. Živimo u nevremenu, ne samo mi na ovim prostorima, cijeli svijet živi u nevremenu, očekujemo smak svijeta, ali sve nas Bog čuva. Jedino što mogu i znam reći je: mir, brate, mir!
