Sedmoga studenoga, ili po starom julijanskom kalendaru 24. listopada,
navršit će se točno 90 godina od Oktobarske ili listopadske
revolucije, od događaja koji je poslije na nevjerojatan način drastično
utjecao ne samo na rusku nego i na europsku i svjetsku povijest.
Boljševička revolucija iznjedrila je u političku sferu
ideologiju boljševizma i(li) komunizma koja je najavljivala
izgradnju društva bez eksploatacije i klasa, a takvo su
shvaćanje prihvatile i sve druge komunističke partije koje su iznikle
nakon ruske revolucije. To je, međutim, bila samo paradigma ili dimna
zavjesa iza koje se krio apsolutni komunistički monopol vlasti u svim
državama u kojima su komunisti uspjeli zavladati. I ne samo to,
komunističke su vladavine iza sebe ostavile na stotine milijuna mrtvih,
pa je komunizam jedna od ideologija koja je u povijesti iza sebe
ostavila najviše žrtava.
Oktobarskoj revoluciji pogodovao je ruski feudalni sustav koji je
opstao sve do 20. stoljeća. On je kočio razvitak proizvodnih snaga,
što je pak samo pridonijelo sve većem jačanju radikalnih
snaga. Ulje na vatru ruskoj bijedi dolio je i Prvi svjetski rat jer je
na početku 1917. bilo mobilizirano oko 16 milijuna ljudi, a oko sedam
milijuna već je izginulo, ranjeno ili nestalo. Carska vojska bila je
potisnuta s istočne fronte i veliki porazi izazivali su sve veće
narodno nezadovoljstvo. Car Nikolaj II. sve je više gubio
konce vlasti, a s druge strane svi slojevi društva mahom su
već bili spremni za prevrat. Nemiri su se 8. ožujka 1917. pretvorili u
pravu pobunu. Car povlači očajnički potez i raspušta
parlament, Dumu, ali dio poslanika odlučio je formirati Privremeni
izvršni odbor. Caru poslušnost otkazuje i vojska
koja se priklanja pobunjenicima. Oni pak u današnjem
Sankt-Peterburgu zauzimaju Admiralitet, Zimski dvorac (Ermitaž),
Petrovpavlovsku tvrđavu i uhićuju posljednje članove carske vlade.
Izvršni odbor proglašava se privremenom vladom.
No novonastalu situaciju nikako ne žele propustiti ni
boljševici koji istodobno formiraju Petrogradski sovjet od
250 članova koji je također želio djelovati kao vlada. Privremena vlada
međutim dobiva podršku u odnosu prema Sovjetu, carska
obitelj abdicira i vlast ostaje isključivo u rukama
Privremene vlade.
Kriza vlade nastala je 2. – 4. svibnja oko tajne note Pavela
Miljukova, kojom se Rusija ponovno vraćala na početne ratne ciljeve.
Poslije te krize Aleksandar Fjodorovič Kerenski postaje ministar rata i
imao je dominantan utjecaj u novoformiranoj koalicijskoj vladi
socijalista i liberala. Pod pritiskom saveznika da Rusija nastavi rat
Kerenski je pokrenuo ofenzivu, koja je u početku bila
uspješna, ali onda je zaustavljena, pa su Rusi potisnuti
natrag snažnom njemačkom protuofenzivom. Ruska armija pretrpjela je
teške gubitke i više nije imala volju za borbu.
Raspad koalicije
Prva koalicija raspala se 2. srpnja 1917. zbog pitanja ukrajinske
autonomije. Nakon rasprostranjenih nereda u Petrogradu i suzbijanja
boljševika Kerenski je postao predsjednik vlade. Nemiri su
nastali zbog ruskog poraza, a vladala je i velika
neimaština. Oko 20.000 naoružanih mornara ušlo je
u Petrograd i zahtijevalo da sovjeti preuzmu vlast. Nakon Kornilovljeve
afere krajem kolovoza i ostavke nekoliko ministara, Kerenski je postao
i glavni zapovjednik ruske vojske. Ta afera bila je ključna za uspon
boljševika. Lav Kornilov smatrao je, naime, da treba
eliminirati boljševike, a zapravo se čini kako je
vidio priliku da sam preuzme vlast.
Tada je boljševička Crvena garda spasila Petrograd i
Kerenskoga. Poslije te afere porasla je popularnost
boljševika, a potpora Kerenskom i privremenoj vladi bitno je
opala. Najveći izazov Kerenskome bila je iscrpljenost Rusije nakon tri
godine rata. Privremena vlada nije dovoljno motivirala vojsku za
pobjedu, a Lenjin i boljševici istodobno su obećavali
“mir, zemlju i kruh” pod komunističkim sustavom.
Vojska se raspadala zbog nedostatka discipline i dezerterstva. Kerenski
je, unatoč svemu, nastavio ratovati zbog ruskih obveza prema
saveznicima. Bojao se da bi rusko gospodarstvo moglo postati
još nestabilnije ako bi se prekinula opskrba iz Engleske i
Francuske. Neki su se bojali da će Njemačka tražiti velike teritorije
za mir, što se i dogodilo kasnije Brest-litovskim mirom.
Takva politika i dalje je destabilizirala vojsku i zemlju.
Moć
boljševicima
Kerenski se usto svojom politikom izolirao od desnih konzervativaca
demokratske i monarhističke orijentacije. Njegova filozofija
“Bez neprijatelja na lijevo” dala je moć
boljševicima i mogućnost da preuzmu vojno krilo
petrogradskoga i moskovskoga sovjeta. Kada je uhitio Kornilova, nije
više imao jakih saveznika protiv boljševika, koji
su postali najjači saveznik Kerenskoga, a bili su i odlučniji od
desnoga krila, koji je izrastao u Bijeli pokret. Rujna 1917. vođa
boljševika Vladimir Iljič Uljanov Lenjin razrađuje plan
ustanka i metode osvajanja vlasti. Ustanak je izbio u noći na 7.
studenoga oružanim napadom vojnika petrogradskog garnizona i mornara
baltičke flote na sjedište privremene vlade u Zimskome
dvorcu koji je bez većeg otpora zauzet odmah isti dan, a idući dan
uhićeni su preostali članovi vlade. Kerenski je uspio pobjeći te se
nakon kasnijeg neuspjela pokušaja protuofenzive sklonio u
Francuskoj.
Istodobno s podizanjem ustanka započelo je zasjedanje Drugoga sveruskog
kongresa sovjeta radničkih i vojničkih deputata, na kojem su
boljševici objavili svrgavanje privremene vlade, proglasili
dekrete o miru, zemlji i uspostavljanju sovjetske vlasti te su
sastavili novu vladu (Sovjet narodnih komesara) s Lenjinom na čelu.
Boljševici su uspostavili vlast i u drugim većim ruskim
gradovima te su zabranili svaku oporbenu djelatnost. Uspjesi u
revoluciji nisu im previše pomogli na izborima za
Ustavotvornu skupštinu 25. studenoga, kada su dobili samo 25
posto glasova i zastupničkih mjesta. Skupština je odbijala
niz boljševičkih ultimatuma pa je ona vojnički
raspuštena 19. siječnja 1918., što je dovelo do
građanskog rata koji je potrajao do 1922. godine. Dva tjedna kasnije,
31. siječnja 1918. boljševici proglašavaju Rusku
Sovjetsku Federativnu Socijalističku Republiku, čiji naziv u SSSR
mijenjaju 1922. godine. S Njemačkom potpisuju primirje te postupno
osvajaju dijelove bivšeg ruskog carstva i uspostavljaju
svoju vlast.
Boljševička je partija preimenovana u komunističku, pod
imenom 'Ruska komunistička partija (boljševika)',
što je dovelo do oštre terminološke
diferencijacije između lenjinističkih 'komunista' i ostalih lijevih
stranaka marksističke orijentacije. Godine 1919. osnovana je Kominterna
(skraćenica za Komunističku internacionalu) koja je trebala zamijeniti,
u očima komunista, diskreditiranu II. Internacionalu. Po viđenju
boljševika, komunistička se revolucija trebala
proširiti i pobijediti u industrijaliziranim zemljama
zapadne Europe, a Kominterna je bila ustrojena kao središnji
stožer revolucije. Staljin je za Drugoga svjetskog rata raspustio
Kominternu, da ne kvari odnose sa zapadnim saveznicima, a jačanjem
hladnog rata, 1947. kao nasljednik Kominterne osnovan je Informbiro.
Komunizam je već tada iza sebe imao milijune ubijenih, zatočenih i
raseljenih, i tome se nije vidio kraj, sve do pada Berlinskog zida,
barem što se tiče Europe. A Kuba, Sjeverna Koreja, Kina...
Smaknuta carska obitelj
Boljševici su 1918. u Ekaterinburgu pogubili posljednjeg ruskog cara Nikolaja II. Nakon pada komunizma, posmrtni ostaci cara, njegove supruge i triju kćeri ekshumirani su 1991. te 1998. pokopani u Sankt Peterburgu. Međutim, posmrtni ostaci carevića Alekseja i jedne od carevih kćeri, Marije ili Anastazije, nisu bili među tim ostacima, a u kolovozu ove godine objavljeno je da su pronađene kosti dvoje mladih ljudi nedaleko od mjesta na kojem su nađeni ostaci ostalih članova carske obitelji Romanov.
