Nakon divljanja srpskih navijača u dvije utakmice doigravanja u ABA ligi, u tekstu pod naslovom u kojem je među ostalim i pitanje – “Što još Hrvati rade u ABA ligi?”, Sportske novosti pišu: “Nakon prave sreće da netko nije poginuo u Podgorici ili Beogradu, nakon finala u kojemu je parket bio u drugom planu, postavlja se pitanje ima li više smisla da Hrvati i dalje nazoče u ovoj ligi?”
Riječ je o košarkaškom natjecanju klubova bivše države, koje se u ovosezonskom finišu pretvorilo u pravi teror srpskih navijača nad igračima crnogorske “Budućnosti”, nad “Šiptarima”, kako su im skandirali, koje treba ubiti. Druga utakmica u Beogradu zbog agresivnog ulaska navijača na igralište jedva je održana, nakon sat vremena odgode.
Trener crnogorske momčadi Jasmin Repeša, u Hrvatskoj osobito poznat i cijenjen, koji je poslije te utakmice podnio ostavku, i igrači Budućnosti izjavljivali su da takva mržnja nije viđena u svekolikoj povijesti svjetskih sportskih natjecanja. Mediji su te incidente popratili podsjećanjem na negdašnju slogu dviju nacija koja se slikovito izražavala riječima: “Srbija i Crna gora – dva oka u glavi”. I hoće li Hrvati, kako se preporučuje u citiranom tekstu, istupiti iz ABA lige, hoće li reći “ne” tom forsiranom bratstvu i jedinstvu koje uvijek završi u opasnom neprijateljstvu?
Ne vjerujem!
Hrvatski mazohizam je beskrajan kao i ovisnička hrvatska naklonost Beogradu naslijeđena iz povijesti.
Mogu na nas Srbi izvršiti najkrvaviju agresiju, mogu nas protjerivati, ubijati i klati, mogu nam rušiti zemlju, obesvećivati crkve, ali to hrvatsko kukavstvo neće nestati, samo će čekati prvu priliku da se pokloni srpskoj braći.
Kad je trebalo biti veliki Hrvat kojega progone, Mamić je to bio, ali je, kad je trebalo, bio i veliki Jugoslaven koji je žalio za “najljepšom zemljom na svijetu”. Takav, sve je činio da se i u nogometu obnovi natjecanje klubova iz bivše države, a i sam sam doživljavao neugodnosti zbog žestokog protivljenja toj nakani, ostvarenje koje bi značilo nove sukobe i, doslovno i slikovito govoreći, novo prolijevanje krvi. I nije tako samo u sportu.
Pogledajte interes za srbijansku estradu i kulturu, za gostovanja u Hrvatskoj za kojima ima vrlo malo želja i potrebe, za njihove zvijezde i mitove, koji preplavljuju hrvatske medije. O Karleuši, njezinim ljubavnicima i rastavama, o smrti njezine majke, o njezinoj odjeći i obući, gotovo se više piše u Hrvatskoj nego u Srbiji. Kao i o Lepoj Breni, Željku Joksimoviću, Mariji Šerifović, Miroslavu Iliću, Đorđu Balaševiću, Bajagi i drugima. A među njima i onima koji su u vrijeme rata nastupali za četnike, a lijevi hrvatski mediji konstruiraju prave istrage kojima te nastupe pobijaju ili ih proglašavaju “beznačajnima”.
U Srbiji je pak obratno, naklonost Hrvatima se kažnjava, pa tako neki mediji razapinju najboljeg svjetskog tenisača Novaka Đokovića zato što je prijatelj s hrvatskim tenisačima i što je navijač hrvatske nogometne reprezentacije s čijim se zvijezdama fotografira.
Normalan Hrvat, naravno, ne bi trebao imati ništa protiv srbijanskih sportaša, pjevača, glumaca..., ali se vrlo dobro može razlikovati zanimanje za kakvoću od “bratskog” nametanja. A to zanimanje ne bi trebalo biti ni manje ni veće od opće radoznalosti za inozemstvo i inozemne zvijezde, sport, kulturu, film...
Jednostavno, mi više ne živimo sa Srbima u istoj državi, stoljećima smo bili jedni na Zapadu drugi na Istoku, naši mentaliteti, kulture, vjere i tradicije bitno su različiti, i razlikuju se često više nego kad je riječ o drugim zemljama. A ono što je ostalo od života u istoj državi nije nikakav kriterij, jer je uglavnom posljedica srpske dominacije i umjetne proizvodnje jugoslavenstva.
Tko je mogao očekivati da će se u Beogradu, među srpskim navijačima, stvoriti takvo neprijateljstvo prema Crnogorcima. Jer ako se itko iz bivše države mogao smatrati braćom onda su to Srbi i Crnogorci. Uza sve to, srpski treneri, igrači i mediji ponašanje publike u Beogradu odobravali su kao normalno navijanje za svoj klub! Pa neka navijaju, ali bez nas.
Majka Luke Dončića poklonila Biserki Petrović Dallasove dresove Dončića i Nowitzkog
Metoda koja puzdano rješava svaki problem je izolacija: kad se konačno samoizoliramo od istoka, slijedi nam samoizolacija od pohlepnig zapada i sjevera. Pa problematičnog juga. Pa ćemo nakon toga izolirati unutarnje probleme. Prvo veće, a zatim sve manje i manje. Sve dok problemi ne nestanu.