Nedavno sam se prošetao središtem Zagreba kao šeik obučen u tradicionalnu arapsku odjeću da bih doznao kako Zagrepčani reagiraju na Arape. Izazvao me prijatelj tvrdeći da ne bih prošao tako lako u Splitu.
Prihvatio sam izazov, a za ugodnije putovanje zrakoplovom krenuo sam u društvu s kolegicom Marinom, koja je glumila moju suprugu. U Zračnoj luci Zagreba putnici su nas zabrinuto promatrali, a u očima im se moglo pročitati pitanje na koji se zrakoplov ukrcavamo.
Kamo je nestao Arap?
Naišli smo na Aleksandra Petrovića koji je također letio u Split. Sjeo sam kraj njega i poluglasno počeo mrmljati molitve na arapskom držeći tespih (nešto slično krunici). Aco me pogledao nekoliko puta preko novina, ali nije se ni pomaknuo. Upitao sam ga na engleskom leti li zrakoplov za Split, a Aco pristojno odgovori da leti. Dosađujem ponovno:
- Ali ovdje piše Düsseldorf, ne Split.
- Pa da, ali prvo slijeće u Splitu - strpljivo odgovara Aco Petrović, ne dajući se isprovocirati.
Ispred nas sjede dva mladića. Osluškujem njihov razgovor.
- Vidi ovo, mi smo prvi na udaru - govori jedan, i diskretno pokazuje na nas.
U letu se bez žurbe dižem i krećem u prednji dio dok mladić ispred nas panično šapće:
- Velika frka, ustao je!
Odlazim na nužnik, a poslije mog povratka na sjedalo, glasan uzdah olakšanja. Marina šapće:
- Svi pitaju kamo je nestao onaj Arap.
U splitskoj zračnoj luci pokušavam ponovno uhvatiti Petrovića i prilazim mu govoreći na engleskom:
- Da niste vi možda onaj košarkaški trener, kako se ono zovete...
Petrović se ljubazno predstavlja, nudi pomoć šeiku koji je došao poslom u Split i daje mi svoj telefonski broj.
U Splitu smo na Marininu terenu i sada ona vodi, jasno hodajući korak iza mene jer ipak je šeik gazda. Trubljenje iz automobila i dobacivanja:
- Evo bin Ladena! Vidi, talibani!
Ljudi zastajkuju i komentiraju, prilaze i žele s nama razgovarati. Oko nas nasmijana lica odraslih i djece. Susreli smo i Palestinca Basema Salamija koji nam nudi pomoć, a na pitanje kako mu je u Splitu, kaže da tu živi već dvadeset godina i osjeća se fetivi Splićanin.
Na povratku u Zagreb, u splitskoj zračnoj luci dva policajca i policajka prišli su nam i ljubazno zatražili osobne dokumente. Pružam libanonsku osobnu iskaznicu, a Marina i Davor vade svoje iskaznice. Policajac okreće dokument na arapskom jeziku pokušavajući naći bilo što za čitanje. Pružam napokon pravu iskaznicu, a policajci kažu da je to rutinska kontrola i da moraju provjeriti naš identitet, što traje malo dulje.
Skočio tlak, a nema tableta
Objašnjavamo im da radimo reportažu te da nas ne odaju osoblju. Na šalteru čekiramo karte, službenica traži osobnu iskaznicu, a kad je vidjela libanonsku, tiho je promrmljala:
- Ajme meni, a što ću s tim? Kako ću to pročitati?
U čekaonici uz nas sjedi bračni par i svađa se. Žena povišenim tonom govori mužu:
- Jesam li ti rekla da neću letjeti tim avionom. Zar ne čuješ što taj govori? Sigurno će biti problema. Tlak mi je skočio, a nemam tablete!
U čekaonicu ulazi Gibonni. Odlično, nova žrtva. Skačem sa stolca i prilazim mu ispruženih ruku, a on zbunjeno uzmiče. Uzbuđeno govorim na engleskom:
- Znam, znam, ti si Gibonni! Nevjerojatno da te ovdje sretnem. Tako sam sretan!
Pita me odakle ga znam.
- Gledam te stalno na MTV-u - snalazim se brzo, a Gibonni u nevjerici odmahuje glavom.
No što je, tu je, "nasilnom" šeiku treba udovoljiti i Gibonni mi daje svoj telefonski broj.
Posljednji susret arapskog bračnog para mogao je završiti i neslavno. Prišli su nam Samantha i Ernest, poslovni ljudi s vezama u Tunisu. Posluju s nekoliko arapskih zemalja i željeli su porazgovarati o mogućem poslu sa šeikom Hassanom. Osjećajući se neugodno i u opasnosti da budemo provaljeni, odredio sam za danas poslovni sastanak u hotelu Sheratonu. Doći ću s Večernjim listom.
Piše Hassan Haidar Diab
