Agonija ove vlasti čini se beskrajnom. To polagano umiranje na rate socijaldemokratske političke ideologije, ta posvemašnja nemoć vlade nominalnoga lijevog centra da učini bilo što bitno u zemlji, taj besprizoran nedostatak elementarne kritičke samorefleksije njezinih prvaka i prvakinja – to je gore od svake dosadašnje političke krize u zemlji.
Gore je od svega što smo dosad iskusili zato što još nikad neka vlada nije došla na vlast s toliko nade i pouzdanja da će zaustaviti ubrzano ekonomsko, socijalno, političko i moralno urušavanje zemlje nakon višegodišnje Sanaderove i HDZ-ove korupcionaške ere vladanja, a koja je tako brzo i temeljito iznevjerila te nade. Milanović ne govori istinu kada kaže da nisu ništa obećavali.
Milanović obećao pa iznevjerio
Obećao je on, i to u izbornoj noći, da neće iznevjeriti građane koji su im dali povjerenje. Iznevjerili su ih tako što nemoćno, a povremeno i posve malodušno, promatraju nastavak općeg urušavanja političkoga i društvenog poretka i života u ovoj zemlji.
Agonija se zapravo mogla nazrijeti gotovo odmah nakon što je koalicija preuzela vlast. Gotovo su odmah, naime, postala očita njezina dva supstancijalna problema: potpuna nepripremljenost za preuzimanje vlasti i loš izbor ministara. Premda su u opoziciji proveli osam godina, ni SDP ni HNS nisu došli na vlast s razrađenima javnim politikama koje bi bile djelotvoran odgovor na ekonomsku i socijalnu krizu u zemlji. Ključni ekonomski resori povjereni su ljudima koji im ni profesionalno ni politički, a neki ni moralno nisu bili dorasli. Ministar gospodarstva i prvi potpredsjednik Vlade postao je samodopadni Radimir Čačić, čovjek koji je zbog uzrokovanja prometne nesreće u kojoj je poginulo dvoje ljudi praktično već stajao pred vratima zatvora, a koji je svoju stručnost dokazao tvrdnjom da će dobri rezultati njegove gospodarske politike biti vidljivi za šest mjeseci.
U protivnom će dati ostavku. Rezultata nije bilo ni nakon pola godine, ni nakon godinu dana, ni nakon godinu i pol, ali je Čačić ostao u Vladi sve dok se nije morao javiti zatvorskom čuvaru. Slijedeći takozvano načelo čimpanze – prema kojemu svaka stranka u koalicijskoj vladi ima pravo potpuno samostalno birati ministre u resorima koji joj dogovorom pripadnu, makar ti ministri bili, figurativno rečeno, i čimpanze – Čačića je zamijenio HNS-ovac Ivan Vrdoljak, dotadašnji ministar graditeljstva i prostornog uređenja, koji na tom mjestu nije uspio pokrenuti ni bučno najavljivan projekt obnove fasada. Slučajnijeg ministra gospodarstva dosad nije bilo. Govorno neartikuliran, katkad do ruba nerazumljivosti, odao se pustopašnim i opasnim ispadima u svemu čega se prihvatio, a najviše u pregovorima s MOL-om o Ini u kojima je prekoračio granice racionalnoga i odgovornog političkog ponašanja.
U trećoj godini mandata Vlade i HNS-a na čelu gospodarskog resora potaknuo je izradu industrijske strategije zemlje. Iz nje je izostavio prehrambenu industriju kao jednu od rijetkih preživjelih i potentnih industrijskih grana u Hrvatskoj, što je uočio čak i ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina. Ima li se na umu logičan redoslijed djelovanja – najprije se izradi opća strategija ekonomskog razvoja, potom se izradi strategija industrijskog razvoja koja se uklapa u nju, pa se oblikuju politike razvoja pojedinih industrijskih grana koje se temelje na općoj industrijskoj strategiji te se naposljetku provode mjere kojima se te politike ostvaruju – očito je koliko je ova koalicija došla nepripremljena na vlast, koliko je bila nesposobna voditi suvislu ekonomsku politiku koja bi zemlju postupno izvlačila iz krize i koliko je odgovorna za deprimirajuće stanje u njoj nakon tri godine njezine vlasti. I “prateći” gospodarski resori doživjeli su debakl.
Zlatko Komadina brzo je napustio Ministarstvo prometa pod nerazjašnjenim okolnostima, a zamijenio ga je čudnovati zagorski župan Siniša Hajdaš-Dončić za čijim se dobrim rezultatima u tom resoru uzaludno okretati. Vlada je u trećoj godini mandata odustala od glavnih elemenata politike Ministarstva financija pod Slavkom Linićem, poput modela predstečajnih nagodbi, porezne politike i financijske discipline. Branko Grčić, potpredsjednik Vlade zadužen za regionalni razvoj i fondove Europske unije, nedugo nakon stupanja na dužnost požalio se na užasan tempo rada i istaknuo pravo na pristojan odmor. Ritmu rada tog profesora ekonomije sa splitskog sveučilišta odgovara i ritam kojim je Hrvatska povlačila novac iz europskih fondova. Ministar uprave Arsen Bauk nije uspio prirediti, a kamoli stvoriti uvjete za provedbu teritorijalno-upravne reorganizacije zemlje.
Iscrtavanjem granica novih administrativnih regija i regionalnih upravnih središta – a ne zna se bi li one postojale usporedno sa županijama ili umjesto njih, ali je svaka od tih opcija očajna – pokazao je da ne razumije važnost i potencijalnu političku subverzivnost što ih nosi ukidanje nekih županija, ali se nije libio lupetanja o autonomiji Dalmacije. Za tri godine mandata nije uspio napraviti ni vjerodostojan nacionalni popis birača. Bivši ministar znanosti i obrazovanja Željko Jovanović nanio je nepopravljive štete visokom obrazovanju i znanosti ozakonivši kategoriju vječnog docenta: sveučilišnog zaposlenika koji ne mora i ne želi napredovati, a napredovati ne želi zato što ne radi, ne istražuje, ne objavljuje radove pa nema ni uvjete za napredovanje. To je samo jedan izraz prevlasti koncepcije neradnoga i nekompetitivnog društva koja je najveće zlo ove zemlje. Time je sudbinu hrvatske znanosti i njezin status u međunarodnoj znanstvenoj zajednici svalio na manji broj aktivnih istraživača koji će na svojim plećima nositi sve brojnije neaktivne istraživače i prekobrojno “prateće osoblje” koje se Vlada nije usudila “autsorsati” ili nekako racionalizirati.
Za koju godinu Sveučilište u Zagrebu ne samo da neće biti među pet stotina nego vjerojatno ni među pet tisuća najboljih sveučilišta na svijetu. O reformi bolonjskog sustava da se i ne govori. Ministrica socijalne skrbi Milanka Opačić žali se da ne može provesti reforme zbog protivljenja sindikata. Jasno je da se sindikati protive svim reformama koje ugrožavaju njihovu moć u javnom sektoru, ali Vlada mora pregovarati sa socijalnim partnerima, nalaziti kompromise s njima i, ako je nužno, zanemariti njihova stajališta.
Ministarstvo vanjskih poslova preuzela je Vesna Pusić, osoba bez relevantna teorijskog znanja ili praktičnog iskustva u međunarodnoj politici.
Politički opsadno stanje
Nedostatak osmišljene aktivne vanjske politike Hrvatske i bilo kakva stava o gorućima međunarodnim problemima – od Sirije i Palestine preko Rusije i Ukrajine do Škotske i Katalonije – opravdava frazama o našoj usklađenosti sa zajedničkom vanjskom politikom Europske unije. Kao da Španjolska, Švedska, Slovačka i Mađarska nisu članice Unije pa mogu imati vlastite stavove o Kosovu, Palestini, Ukrajini, Rusiji i dr. Ipak, Pusić je pronašla svoju nišu u vanjskoj politici i zaključila da bi se u Europskoj uniji mogla afirmirati kao liderica Zapadnog Balkana. Kako bi to postigla, preuzela je diskurs i manire odbojne briselske birokracije i agresivne američke administracije, uključujući i naziv Zapadni Balkan, jednu od onih regionalnih konstrukcija kakve su Veliki Bliski istok, Islamski Bliski istok, Nova Europa i sl., a koje su izraz geopolitičkih i geostrateških interesa SAD-a. No moglo je biti i gore. Da se netko u Bruxellesu ili Washingtonu dosjetio da “ove prostore” nazove Južnim mračnim pojasom, Pusić bi vjerojatno i to prihvatila i uvjeravala naciju kako možemo postati važni u Uniji tako što ćemo postati zemlja predvodnica Južnoga mračnog pojasa. U tom “pojasu” sada reklamira svoju inicijativu za Bosnu i Hercegovinu, zemlju koju nikad nije razumjela i koju ne razumije ni danas.
Na počasnom mjestu u galeriji tih političkih figura nalazi se premijer Milanović. Njegova podjela zastupničke i ministarske kvote s HNS-om, odabiri i smjene ministara, dekontekstualizirano političko i socijalno ponašanje, istodobno uništavanje Vlade i SDP-a bez premca su u dosadašnjoj praksi. Iz Vlade je izbacio Mirelu Holy, ministricu za zaštitu okoliša i najstručniju članicu Vlade, i zamijenio je jastrebarskim gradonačelnikom Mihaelom Zmajlovićem čiji je javno najvidljiviji potez preseljenje u skupi Zagreb Tower koji je dovoljno visok da se s njega vidi cijelo Jastrebarsko. Holy je osnovala vlastitu stranku i preotela SDP-u polovicu biračkog tijela. Politički i moralno uništio je bivšeg ministra zdravlja Rajka Ostojića gurnuvši ga u unaprijed izgubljenu utrku za zagrebačkog gradonačelnika, a potom ga izbacio iz Vlade. Izbacio je iz Vlade i veterana Slavka Linića i tim činom doveo stranku na rub potpunog raskola. “Odstavio” je iz Vlade Zlatka Komadinu i otkopao ratnu sjekiru s njime koju neće biti lako zakopati. Okružio se nekompetentnim stranačkim mladoturcima koji pokazuju zavidnu socijalnu neosjetljivost i političku neodgovornost.
U sve uređenijoj hrvatskoj državi, kako tvrdi Milanović, koju vodi najbolja Vlada u novijoj hrvatskoj povijesti, kako tvrdi Pusić, jedna ideologija, politika i stranka sagorijevaju u logorskoj vatri koju već mjesec dana potpaljuju invalidi, veterani i “prateće” političko osoblje, od predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka preko NATO-ove dužnosnice Kolinde Grabar Kitarović do neovisnog suca županijskog suda Ivana Turudića, u šatoru pred Ministarstvom branitelja. Usred glavnog grada Hrvatske razapeli su golem šator u kojemu logoruju, peku roštilj, igraju šah, primaju posjete, održavaju komemoracije, smjenjuju se na straži, sazivaju konferencije za novinstvo, svaki dan postavljaju nove zahtjeve te neprestance moralno ucjenjuju javnost i stvaraju politički opsadno stanje. Imaju li oni zakonsku dopusnicu da razapnu šator nasred Savske ceste na neograničen rok? Ili je blasfemična i sama pomisao na to da branitelji moraju tražiti dopusnicu za takvo što? Nisu li oni stvorili ovu državu pa imaju pravo da u njoj rade što žele?
Najbolja vlada u novijoj hrvatskoj povijesti, slaba kakva jest, nesigurna u vlastitu legitimnost, ne usudi se ni postaviti ta pitanja ni odgovoriti na njih. No ima nade za SDP. Uspiju li HDZ i SDP prije izbora opet rasplamsati i zaoštriti ideološki rat, veliki dijelovi biračkog tijela ponovno će se svrstati iza svojih glavnih ideoloških i svjetonazorskih zaštitnika. Desnica se već okupila u jedan tabor. Ljevica koja ostane izvan svog tabora, poput Holyna OraH-a, izgorjet će u tom ratu, onako kako su izgorjeli Hrvatski laburisti.
Kasapovićko. mi umiremo na rate i dišemo na škrge, a ovi na vlasti ne umiru. Dapače uživaju kao nikada u životu, smiju nam se u lice, sramote i izdaju državu za koju smo krvarili i besramno nas kradu. Nešto sam zaboravio???