Kada voda dođe do grla, i zakleti neprijatelji brzo se dogovore. Tako je i jučer postignut konačni dogovor o nagodbi vjerovnika Agrokora iako se samo dan prije još uvijek činilo da su pregovori zapeli na stranputici. Naravno, u igri oko Agrokora isuviše je velikih brojki, poduzetničkih taština, principa i različitih interesa da bi dogovor mogao proći glatko. Međutim, kako stvari stoje, on je postignut, prije svega zahvaljujući pristanku kralja osiguranja i vlasnika Agram grupe Dubravka Grgića.
Time je, praktički u produžecima, završen mučni dio procesa restrukturiranja posrnulog koncerna. Ipak, valja naglasiti tek njegov prvi dio. Uz pretpostavku da će konačan prijedlog nagodbe dobiti zeleno svjetlo na Trgovačkom sudu, prava borba za Agrokor, a tako i za sve kompanije poslovno povezane i u recentne pregovore zapetljane s njime, slijedi na tržišnim principima. Ključni i imovinom najošišaniji dio Agrokora – maloprodaja – morat će se u razdoblju izvan okrilja lex Agrokor othrvati sve jačoj konkurenciji u vidu investicijski zahuktale njemačke Schwarz grupe koja posjeduje Lidl i Kaufland te ostalih jakih retailera prisutnih na domaćem tržištu, poput ekspanzionistički nastrojenog austrijskog Spara. I domaćoj prehrambenoj industriji mora biti jasno da su prošla vremena u kojima monopolistički položaj Konzuma omogućava i uvjetuje posebne financijske dealove i povlašten ali skup položaj na policama.
Svi zajedno moraju biti svjesni da s novim Agrokorom nastupa i nova era domaće prehrambene industrije, u kojoj će se akteri morati prilagoditi novim tržišnim okolnostima koje sve proizvođače tjeraju da priliku za rast traže na novim tržištima. Iako ključna u gospodarskom kontekstu, nagodba u Agrokoru ima i ništa manje važnu političku dimenziju. Agrokor je posljednja dva mjeseca generirao dosad najveću krizu vlasti u Plenkovićevu mandatu, još od naprasnog raskida koalicije s Mostom. Plenkovića su na temi Agrokora bušili sa svih strana – od gospodarskih lobija nezadovoljnih smjerom u kojem idu pregovori o nagodbi do političkih oponenata, od kojih su oni iz vlastitih redova za premijera bili puno konkretniji i opasniji. Osim toga, nagodba dolazi u jeku iracionalnog rata s Pantovčakom, potenciranog infantilnim prepucavanjima o zajedničkoj sjednici Vlade.
Iako je u jeku afere Hotmail Kolinda Grabar-Kitarović Plenkoviću pružila ruku pomirenja, fronta s Pantovčakom nikako nije zatvorena pa bi eventualni neuspjeh nagodbe predsjednici pružio priliku za udarac u Plenkovićev nebranjeni bok. Ovako, konačnim dogovorom vjerovnika Vlada stavlja na stranu veliki teret, ali istovremeno gubi alibi za nečinjenje na drugim neuralgičnim točkama domaćeg društva i ekonomije. Uhvatiti se u koštac s neefikasnom javnom upravom, bankrotiranim zdravstvom, nategnutim mirovinskim sustavom, represivnim poreznim modelom koji kažnjava rad i stimulira rentijerstvo mora postati Plenkovićev prioritet. Jer vrijeme neumitno curi kako Hrvatskoj tako i njemu.
sve se to moglo riješiti bez uplitanja vlade samo onda ortaci ne bi pokupili lovu za ništa jer reorganizacija nije sprovedena jedino se država izlaže tužbama