Martti Ahtisaari odbio je, govoreći u Nacionalnome novinarskome klubu u
Washingtonu, ponudu europskoga povjerenika za proširenje Ollija Rehna
da posreduje između Slovenije i Hrvatske. Rehnu, koji je uvjeravao da
“ne morate biti pravnik da biste poštovali međunarodno pravo”, poručio
je da bi mu “ipak bilo pametnije potražiti nekog starijeg pravnika”.
Je li mu američki zrak, nakon ulaska Hrvatske u NATO, pomogao shvatiti
da između dviju zemalja ne postoji spor u kojemu se može pronaći
srednje rješenje? Tu je, naime, riječ o tome da jedna strana brani
međunarodno pravo, a druga ucjenjuje iz položaja zemlje članice
Europske unije, misleći da se tako može proširiti na dio prve.
Srednje rješenje bilo bi, dakle, da prva drugoj prepusti polovicu
zahtijevanoga. Ako bi Rehn i bio zadovoljan bilo kojim načinom
uklanjanja slovenske blokade, jer bi se proširenje EU nastavilo pa bi i
u sljedećemu mandatu imao opravdanje za dvadesetak tisuće eura svoje
temeljne mjesečne plaće, Ahtissari je shvatio: pogazi li, u korist
ucjenjivača, međunarodno pravo, može istoga časa ugasiti svoju igračku
Poticaj za upravljanje krizom (CMI), ured koji je 2000. godine osnovao
s ciljem “jačanja sposobnosti međunarodne zajednice u sveobuhvatnome
upravljanju krizom i rješavanju sukoba”.
– Umoran sam od Balkana, bolje se osjećam u Africi, gdje me cijene –
dodatno je Ahtisaari obrazložio svoje odustajanje. Iako finskoga imena,
Ahtisaari je norveškoga podrijelta: djed Julius Marenius Adolfsen uzeo
je finsko prezime i državljanstvo tek 1929. Martti je, kao
jednogodišnja beba, morao 1940. iz rodnoga Viipurija u Kareliji pred
sovjetskim okupatorima izbjeći na zapad Finske. Nakon što je završio
dvogodišnji dopisni tečaj za osnovnoškolskoga nastavnika fiskulture,
prvi je posao potražio u Karachiju, u Pakistanu. Otkrio je strast za
pomoć nerazvijenima, pa se 1965. zaposlio u Ministarstvu vanjskih
poslova i veći dio karijere proveo u Africi, gdje je, kao povjerenik
UN-a za Namibiju, pomogao toj zemlji ostvariti neovisnost.
U 1992. i 1993. predsjedao je Radnom skupinom za BiH, a 1994. je
izabran, kao socijaldemokratski kandidat, za predsjednika Finske, do
2000. U 2005. posredovao je između boraca za neovisnost Aceha i
indonezijske vlade, te je toj pokrajini pomogao ostvariti široku
samoupravu. Srbi – ali i Španjolci, zbog Baskije – zamjeraju mu da je,
kao posebni izaslanik glavnoga tajnika UN-a, pomažući Kosovu do
neovisnosti, prekršio međunarodno pravo. No, bila je to odluka
međunarodne zajednice, da se Beograd kazni za krvave ekspanzionističke
pohode u devedesetima.
OSOBA TJEDNA