Neredi na iranskim ulicama ili mini revolucija koja je u tijeku još jednom su podsjetili na dva lica te zemlje: jedno izrazito konzervativno, koje zastupa vrhovni vjerski vođa ajatolah Ali Hamnei, i drugo, pitomo i reformsko, koje predvodi predsjednik Hasan Rohani.
Takvo dvovlašće jedinstveno je u svijetu, to je iranska teokracija protiv koje na ulicama Irana bunt iskazuju mahom mladi ljudi (a Iranci su mlada nacija, prosjek starosti je samo 28 godina). Teokracija znači da državom vladaju teološki autoriteti, u ovom slučaju vjerski poglavar Hamnei, ali i da zemlja provodi predsjedničke i parlamentarne izbore po nekim demokratskim načelima, nakon kojih je dva puta zaredom na čelo države došao Rohani.
Vlada čvrstom rukom
Njihove ovlasti nisu iste i zadnju riječ uglavnom ima ajatolah Hamnei koji je na vlasti od 1989. i već je potpuno zasjenio prvog ajatolaha Homeinija. Homeini je na vlast došao 1979. nakon iranske islamske revolucije, ali Hamnei je na vlasti već gotovo 30 godina i čvrstom rukom vlada Iranom koji je, unatoč tome što je već 39 godina bio pod sankcijama, danas respektabilna zemlja u svakom smislu: ima moćnu vojsku, svemirski program, nuklearni program i bogata nalazišta plina i nafte. Iran je danas ne samo regionalna nego i svjetska sila. Iako je sadašnji predsjednik Rohani stekao simpatije i poštovanje u svijetu, a mladi Iranci u njemu vide spasitelja koji će zemlju izvući iz izolacije, Rohani zapravo i nema ovlasti i samostalnost jer za svaku odluku mora tražiti dopuštenje ajatolaha Hamneija.
Hamnei je postao zaštitnik države nakon što je poslije Homeinijeve smrti 1989. izabran za vrhovnog vođu. Ta titula podrazumijeva neku vrstu teokratskog liderstva, budući da nijedna politička odluka nije pravomoćna dok ne dobije dopuštenje vrhovnog vođe. Ubrzo nakon stupanja na novu funkciju Hamnei je promijenio ustav i ukinuo funkciju predsjednika vlade. Iako ga opisuju kao beskompromisnog, jakog i čvrstog čovjeka, bio je lak na suzama. Posebno je osjetljiv na siromašnu djecu jer je i sam kao dijete živio u velikom siromaštvu. Njegovi bliski suradnici kazali su da bi uvijek zaplakao kada bi vidio prilog o siromašnoj djeci, a najteži trenutak u životu bio mu je tijekom masovnih prosvjeda nakon predsjedničkih izbora 2009. na kojima je pobijedio Ahmadinedžad. Nakon pokušaja atentata na njega 1981., kada je za dlaku izbjegao smrt pri eksploziji bombe koja je bila skrivena u diktafonu na konferenciji za novinare na njegovu stolu, paralizirana mu je desna ruka. Tu je ruku često skrivao ispod ogrtača, a njegovi učenici kažu kako mu je bilo teško naučiti služiti se lijevom rukom.
Hamneija je na mjesto vrhovnog vođe postavilo tzv. Vijeće eksperata, nekad moćno tijelo koje čine vjerski dužnosnici. Danas je njegova moć svedena na simboliku – premda članove bira narod, više nemaju ovlast nadzora vrhovnog vođe koji je tako postao de facto nedodirljiv i svemoćan. Da se radi o izuzetno moćnoj osobi dokazuje i to što su ga još davne 2007. američki magazini Newsweek i Time svrstali među 100 najutjecajnijih ljudi svijeta. Osim što zapovijeda vojskom, policijom i obavještajnom službom, zapovjednik je i jedne od najelitnijih vojska na svijetu, Iranske revolucionarne garde, čiji je zadatak čuvanje ustavnog poretka Irana i koja, uz rezervni sastav Basij, broji između 8 i 10 milijuna vojnika. Upravo su oni odigrali glavnu ulogu u porazu ISIL-a u Siriji i Iraku, kao i gušenju prosvjeda koji su izbili protiv Ahmadinedžada 2009.
Sedamdesetdevetogodišnji ajatolah rođen je u Mašhadu, kao drugi po redu od osmero braće i sestara. Otac mu je bio ulema (vjerski učenjak) skromnih sredstava, pa je Hamnei krenuo očevim stopama. Studirao je u Komu gdje se 1962. pridružio vjerskom opozicijskom pokretu ajatolaha Homeinija. Odigrao je važnu ulogu 1979. u iranskoj revoluciji i postao predsjednik Irana (1981.-1989.), a potom naslijedio Homeinija i postao vrhovni vođa. Između 1966. i 1967. “tajno je živio“ u Teheranu, nakon čega je uhićen i zatvoren. U tom razdoblju bio je i u Rusiji gdje ga je pronašla iranska obavještajna služba Savak. Tada je uhićen i zatvoren. Preveo je nekoliko knjiga s perzijskog na arapski, služi se i azerbajdžanskim, jezikom svoga oca, a razumije i engleski. Hamnei je oženjen i ima šestero djece. Prema navodima jednog njegova bliskog poznanika, Hamnei voli nositi traperice kada se rekreira, prati sport i svira stari perzijski instrument tar. Hamnei je čovjek glazbe, poezije i romana kao i čovjek vjerozakona. Volio je Lava Nikolajeviča Tolstoja, a sviđao mu se i Honore de Balzac, kao i Victor Hugo. Bliski suradnici kažu da nikada nije bio naklonjen liberalnoj demokraciji, već da smatra da se kapitalizam i Zapad kreću prema neizbježnom kolapsu, a SAD islamofobiji.
Unatoč svom uvjerenju i stavu, Hamnei ne vjeruje da su samo SAD i Zapad odgovorni za probleme islamskog svijeta i da moraju biti uništeni, ili da su Kuran i šerijat sami po sebi dovoljni da se odgovori na sve potrebe modernog svijeta. Smatra da su znanost i napredak “istine zapadne civilizacije” te želi da ih i iranski narod upozna. Međutim, Hamnei smatra islamsku civilizaciju superiornijom zbog toga što je zapadna ipak dominantno materijalistička, dok po islamu napredak ima i druge dimenzije: napredak u znanosti, pravosuđu, javnoj dobrobiti, ekonomiji, međunarodnom položaju, političkoj neovisnosti, molitvi i približavanju uzvišenom Bogu – drugim riječima napredak mora imati i duhovni, božanski aspekt.
Boje se otvaranja zemlje
Većina prosvjednika koji su izišli na ulicu mahom su mladi, nezaposleni ljudi koji žive u siromaštvu. Možda bi prosvjedi i uspjeli napraviti neku radikalnu promjenu u Iranu, s obzirom na to da ih je podržao i predsjednik Irana Hasan Rohani koji je tražio od Hamneija zeleno svjetlo za realizaciju političke, društvene i kulturne reforme, da u njih svoje prste nisu uplele vanjske sile poput SAD-a, Izraela i Saudijske Arabije te ih potpuno preusmjerile u antidržavni element kojemu je jedini cilj rušenje režima.
Umiješanost tih triju zemalja odmogla je prosvjednicima koji su samo tražili reforme i bolji život te dala dodatni argument konzervativcima koji se protive politici Hasana Rohanija o otvaranju zemlje prema Zapadu i većoj slobodi. Konzervativci smatraju da bi otvaranje zemlje prema Zapadu te veća politička sloboda samo urušilo Islamsku Republiku Iran.
narod je vecinski uz rohanija (pogledajte rezultate izbora), no ostaje pitanje do koje mjere zele reforme... drugo, i vaznije pitanje je uz koga je revolucionarna garda... u SAD-u se eventualna invazija ne moze opravdati u javnosti, a ionako to nije pametan potez s obzirom na okolnosti... mozda rohani uspije prevagnuti, mozda se rohani proda, mozda ajatolah prevagne (bilo da naprosto konzervativni kandidat dobije izbore ili da zakulisnim igrama/nasiljem makne rohanija ili nekog drugog buduceg reformskog predsjednika)- u ovom zadnjem slucaju je pitanje koliko bi to razljutilo narod i bi li netko izvana mogao to popratiti i pomoci da se ajatolah nasilno srusi... to su otprilike moguce opcije u narednih npr 5 ili 10 godina, a ne vjerujem da bilo tko od nas obicnih smrtnika poznaje iran u detalje da ih moze poredati po vjerojatnosti...