Ona je profesionalni ronilac i tehničar za radove na visini, a ima i svoju firmu za podvodne i visinske radove. Posao je često vodi u inozemstvo, radila je na više zahtjevnih projekata u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj i Tunisu, gdje je, recimo, bila angažirana na sanaciji jedne hidroeleketrane. Posebno je, međutim, ponosna što je imala priliku dati svoj obol u izgradnji i završnim radovima na Pelješkom mostu. Speleologija i speleoronjenje samo je jedan od brojnih hobija ove aktivne Gospićanke, koja je danas i instruktorica speleologije. Stručnjakinja kakvih Hrvatska malo ima, Đenis Barnjak svoje vještine i znanja prije desetak godina stavila je na raspolaganje i Hrvatskoj gorskoj službi za spašavanje.
Bitni su sati ispod površine
On je Mario Ribica, kolega po vještinama i aktivnom životu, inače zaposlenik jednog pulskog poduzeća (bavi se zaštitom na radu), koji svoje slobodno vrijeme također neštedimice poklanja speleologiji i speleoronjenju. Bavi se i planinarenjem, skijanjem i turno skijanjem, ronjenjem, penjanjem, a aktivni je instruktor ronjenja po CMAS asocijaciji te gorski spašavatelj. Sve to je i vrednije jer i Mario već nekoliko godina nesebično volontira i pomaže HGSS-u.
Brojevi telefona Đenis i Marija biraju se kad je najteže. Oboje pomažu kad se ronilac nađe u problemu, sudjeluju u potrazi za utopljenicima, interveniraju u slučaju potopljenih objekata, spašavaju kolege speleoronioce...
– Na svu sreću, u domeni speleospašavanja i speleoronilačkog spašavanja nema puno akcija spašavanja, ali kada se dogode, budu jako kompleksne, teške i dugačke. Kod nas se malo ljudi bavi speleoronjenjem, a rade to vrlo sigurno. No, s obzirom na to da službe spašavanja poput HGSS-a djeluju udruženo diljem regije i svijeta, godišnje bude desetak akcija u kojima zatrebaju i naši speleoronioci. U zadnje vrijeme nije bilo takvih poziva, ali uvijek smo u stanju pripravnosti. Naša pomoć obično treba zbog stradavanja naših kolega speleoronioca; dogodi se kvar opreme, zamućenje vode i dezorijentacija, gubitak plina za disanje ili neka ozljeda u suhom dijelu jame. Takve akcije često zahtijevaju veći broj speleo i speleoronilačkih spasilaca – govori Mario.
– Često interveniramo i u slučaju ronilačkih nesreća. Nerijetko ronioca početnika, ali greške se događaju i iskusnim, rutiniranim roniocima. Nažalost, većina ronilačkih akcija spašavanja na kraju završava tako da se ustanovi smrt unesrećenika. Najteže je kad je u pitanju mlada osoba, praktički dijete, ili netko koga poznajete... To bude dramatično i tužno i te je scene teško zaboraviti – kaže Mario.
Sve se, naravno, poduzima kako bi se izbjegao najcrnji ishod, a sve teško i ružno nestaje kad je život spašen. Nažalost, najčešće upravo za kolege speleologe i speleoronioce nema pomoći.
– Da, nažalost. Tada tražimo, lociramo i vadimo tijelo utopljenika skupa s opremom. Speleoronjenje kod nas nije jako raširena grana ronjenja, maha tek uzima ronjenje u otvorenoj vodi, a za speleoronjenje je i naša legislativa izrazito stroga. Sve to, ali i financije koje stoje iza speleoronjenja često odbijaju ljude od zavirivanja u potopljene špilje – kazuje Đenis Barnjak, koja će, kao članica francuskog ekspedicionističkog društva Centre terre, u siječnju 2023. na znanstveno-istraživačku ekspediciju u čileansku Patagoniju.
– Jako je teško ući u to društvo. A nije jednostavno postati ni speleoronilac. Tečajevi su, naravno, neizostavni, ali speleoroniocem te ne čine oni, već sati provedeni ispod površine. Puno sam vremena utrošila kako bih stekla iskustvo, prvo kao nosač opreme drugim speleoroniocima, a onda njima uz bok u vodi istražujući ili samo roneći i uživajući u ljepotama potopljenih, podzemnih prostora. Ne rone, naravno, svi speleoronioci daleko i duboko pod zemljom ni na velikim dubinama u kilometrima dugim potopljenim podzemnim prostorima. Za tako nešto potrebno je puno naobrazbe, vremena, tehničkih znanja, iskustva, opreme... Sve su to investicije od tisuća i tisuća eura. Definitivno, što dalje i dublje roniš, to ovaj hobi i više košta – kaže Đenis.
Hobi koji spašava živote ipak nema cijenu, a ni Đenis ni Mario ne štede ni trud ni vrijeme ni novac kako bi pomogli. Među posljednjim HGSS-ovim akcijama spašavanja u kojima je Đenis sudjelovala bile su potrage za utopljenikom kod Mosta mladosti u Savi te u Peručkom i Visovačkom jezeru.
– Kad me moji vide da užurbano odlazim u crveno-plavoj odjeći, jasno im je da netko treba pomoć HGSS-a. Moja obitelj se naučila nositi s mojim hobijem, a lakše im je što mi je ronjenje i profesija, jer znaju koliko sam vremena provela pod vodom uvježbavajući kako se izvući iz najtežih zamislivih situacija. Naposljetku, ja svaki mjesec pod vodom provedem barem 20 sati izvodeći podvodne radove te još pokoji sat izvodeći više ili manje zahtjevne urone u potopljenim špiljama ili otvorenoj vodi – govori Đenis. Najzahtjevnije zarone odrađuje na poslu, u nekoj od bavarskih rijeka ili nekom kanalu, u postrojenju hidroelektrane ili u nekoj rupi na gradilištu koja će postati temelj velike zgrade ili podzemna garaža.
Bilo je, priznaje, zarona kad joj nije bilo svejedno, ali naučila je obuzdati misli i emocije i ostati koncentrirana na zadatak. No, napominje Đenis, nema straha dok god zna da je u pripravnosti "kordon HGSS-ovaca koji je mogu izvaditi iz velike većine neprilika u kojima se može naći na planini ili u jami". Slično govori i Mario koji, kako kaže, odgovornim pristupom nastoji svesti rizik na minimum i sigurno se vratiti kući.
Zahtjevne vježbe u jamama
– Strah postoji, on je sasvim normalan, možda i poželjan u aktivnostima kojima se bavimo. Osjećam ga i danas, nakon mnogih akcija, smatram ga pozitivnim podsjetnikom da nisam neranjiv. Bitno je ne dopustiti da strah preraste u paniku koja obično dovede do krivih odluka, a onda i do loših ishoda – kaže Mario koji među zahtjevnije zadatke ubraja i zajedničke državne vježbe. – U posljednjoj, u speleološkom podzemnom sustavu Zračak nade 2 – Kaverna, u Učki, zadatak nam je bio provesti unesrećenog iz suhog dijela jame kroz dva sifona (potopljeni dio jame, op.a.) te ga izvesti kroz tunel. Nosili smo dosta teške opreme te smo kroz potopljene dijelove jame morali "provući" speleologa koji do tada nije nikada ronio. Akcija je trajala skoro 24 sata i bila je iznimno izazovna i iscrpljujuća – govori Mario.
Ali svakako i zlata vrijedna za situacije koje HGSS-ove speleoronioce mogu dočekati u budućnosti. A Đenis i Mario planiraju još dugo biti tu za sve kojima zatreba pomoć HGSS-ovih speleoronioca. Ograničenja u dobi nema.
– Dok god smo fizički sposobni i zdravi, što kontroliramo na liječničkim pregledima, i ako redovno dolazimo na trenažne zarone i organizirane vježbe, možemo se bez problema baviti ronjenjem i speleoronjenjem – poručuje Đenis u svoje, ali i u Marijevo te u ime svih svojih kolega HGSS-ovaca.
Naši speleololozi su jedni od najboljih! Učnili su od slovenskih kolega koji su možda i najbolji na svijetu! Hvala Susjedi!