Trenutak kada se kamion zabio u grupu izraelskih vojnika na vidikovcu iznad Jeruzalema mogao bi promijeniti mnogo toga. U proteklih nekoliko godina, a pogotovo od trenutka kada je proglašena Islamska država, Izrael je u osnovi šutio kao zaliven. Nije bilo povezivanja Palestinaca i Hamasa s ISIL-om, a Benjamin Netanyahu nije ni slovca progovorio o eventualnom angažmanu Izraela u ratu protiv Kalifata, što bi bilo relativno logično zato što je vođa ISIL-a Al-Baghdadi izjavljivao da će uništiti Izrael i teritorij na kojem se nalazi priključiti svojoj islamističkoj tvorevini. Uz to, Izrael se nalazi u regiji i bilo bi najlogičnije, s obzirom na sofisticirano naoružanje kojim raspolaže, da se uključi barem u zračne udare protiv Islamske države.
No stav Izraela mogao bi se sažeti u jednu rečenicu – nemojte ni pomišljati da nas napadnete zato što je milijun posto sigurno da bismo nakon takvog napada bili osvetnički raspoloženi i da bismo uzvratili. I to vrlo gadno. Stoga izjava premijera Netanyahua, nakon napada kamionom na vojnike, koji je kazao kako su potpuno sigurni da je napad u Jeruzalemu djelo ISIL-a i da je taj napad povezan s onima u Nici i Berlinu, u osnovi znači da je Izrael neizravno objavio rat ISIL-u. Ili, kako Netanyahu kaže, Hamasu koji je svojevrsno utjelovljenje ISIL-a u Izraelu.
No otvara se i pitanje zašto ISIL do sada nije ni pokušao zaratiti s Izraelom iako ga vidi kao jednog od najvećih neprijatelja? Odluka o nenapadnju Izraela vjerojatno je krajnje racionalna, iako cijela ta ekipa s racionalnošću uglavnom i nema previše veze. No, ipak je potpuno svjesna da nema vojne snage, oružja i sposobnosti za rat protiv tako jakog neprijatelja kao što je Izrael.
ISIL na palestinskim teritorijima, pogotovo u Pojasu Gaze, ima ljude koje je uspio regrutirati, no broj im je gotovo beznačajan. Iako je Hamas sunitska organizacija i po nekakvoj definiciji trebao bi biti na strani ISIL-a, puno je skloniji šijitskom Iranu od kojeg dobiva izdašnu pomoć. No ta šačica pristaša Kalifata na palestinskim teritorijima mogla bi poslužiti Netanyahuu da uđe ne samo u neki novi malo žešći obračun s Palestincima nego i potencijalno mnogo širi sukob s ISIL-om.
U trenucima kada Islamska država gubi teritorij i vojno slabi, Izrael je u osnovi siguran da vojne snage Kalifata zapravo ne mogu uzvratiti ako ih izraelska vojska napadne. Napad na vojnike u Jeruzalemu u tome bi kontekstu mogao poslužiti kao povod za odmazdu protiv ISIL-a i za novo pozicioniranje Izraela u ratu koji već gotovo šest godina bjesni na njegovim granicama. Izrael ima najuvježbaniju, najopremljeniju i najiskusniju vojsku na cijelom Bliskom istoku koja bi sama mogla uništiti i ISIL i sve terorističke grupe i grupice koje su se ukopale u susjednoj Siriji i nešto malo udaljenijem Iraku.
No ulazak Izraela u taj rat mogao bi donijeti još neke preokrete zato što izraelska politika vidi sirijskog predsjednika Bashara al-Assada isključivo kao neprijatelja koji je dugo pomagao onima koji su destabilizirali Izrael. Ovo je prilika da ga se jednom za svagda riješe.