Čim je objavljeno da će se uvesti nešto reda u zakonsku materiju kojom se regulira referendum, očekivano su se javili brojni kritičari. Tvrde da je na djelu pokušaj gušenja najdemokratskije metode odlučivanja. Dok je najava da će se uvesti obveza objave financijera referenduma još i prošla, ona o ukidanju štandova za prikupljanje potpisa na trgovima, ispred crkava, tržnica i kafića, dočekana je na nož. Kažu da se time građane sputava u pravu da izraze svoju volju, te da je na djelu Vladina opstrukcija narodne inicijative. No, je li baš tako? Kada se raspravlja o referendumu najprije valja imati na umu da Hrvatska spada u red rijetkih zemalja u kojima građani mogu sami inicirati izmjene Ustava, kao i da paleta referendumskih pitanja ni sa čime nije ograničena.
No, kako su kod nas referendumi postali vrlo popularni, i na njih se gleda s puno emocija, dobro je radi te teme zaviriti u susjedstvo. U Sloveniji se donedavno za referendumom moglo posegnuti još lakše nego kod nas. Iznuditi ga je mogla trećina zastupnika u parlamentu, Državni svet ili 40.000 građana. Ugledni ustavnopravni stručnjak i dugogodišnji sudac Ustavnog suda Slovenije Ciril Ribičič je još prije dvadeset godina, prilikom izmjene Ustava, predsjedniku ustavne komisije uputio pismeno upozorenje da su ustavne odredbe o referendumu previše otvorene i da će se lako zloupotrijebiti. Ali uzalud. Kada se uz pomoć referenduma pokušavala spriječiti odluka o vraćanju izbrisanih, zbog toga se, kao ni povodom drugih tema, nitko u Sloveniji nije previše uzbuđivao. No, kada su referendumi počeli služiti kao sredstvo za blokadu parlamentarnog odlučivanja u uvjetima ekonomske krize, tada se uvidjelo da stvari nisu dobro postavljene i da valja mijenjati Ustav.
Čak ni u Švicarskoj, na koju se svi vole pozivati s obzirom na to da je rijetka zemlja u kojoj referendumi imaju dugu tradiciju i dobro funkcioniraju u praksi, ne cvatu samo ruže.
S negativnom stranom referendumske inicijative grubo su se suočili 2009. godine kada je referendumom koji su inicirali građani zabranjena gradnja minareta na džamijama. Ta je odluka Švicarsku gurnula u prostor netolerancije i vjerske nesnošljivosti koja se teško može pomiriti s europskim vrijednostima. Kad je riječ o Švicarskoj, valja podsjetiti i na to da su na saveznoj razini žene ondje dobile pravo glasa tek 1971. godine na ustavnom referendumu, a u zadnjem kantonu za pravo glasa su se izborile tek 1990. godine!
Hrvatska već ima dovoljno iskustva s referendumima da sama može razabrati što su njegove prednosti u razvoju demokracije, ali i da detektira zamke. A prikupljanje potpisa za referendumsku inicijativu svakako spada u pitanja koja valja bolje urediti. Naime, ako netko želi promijeniti Ustav, dakle korigirati temeljni državni akt prema kojemu se imaju ravnati svi zakoni i drugi propisi nižega ranga, onda je ispravno očekivati da za taj čin uloži više truda od povlačenja ljudi za rukav i skupljanja potpisa na tržnicama. Upućivanjem u urede tijela državne vlasti kao mjesta na kojima će se podržati referendumska inicijativa vlast neće omesti volju naroda, ali će organizatore referenduma prisiliti da vode ozbiljnu i argumentiranu kampanju kako bi građani uložili određeni trud i izdvojili pola sata svog slobodnog vremena ne bi li prošetali do državnog ureda i potpisali inicijativu.
Uostalom, isto će to činiti i kada će glasovati na predstojećim predsjedničkim izborima, ili kad biraju zastupnike, europarlamentarce ili lokalna tijela vlasti. Naravno, u toj varijanti ne može opstati rok od dva tjedna u kojemu će se prikupljati potpisi. Treba ga produljiti na više mjeseci tijekom kojih će inicijatori referenduma imati priliku objasniti svoju inicijativu i za nju provesti kampanju.
Ako je prava, građani će je prepoznati i podržati. Ako je manipulacija i magla, prepoznat će i to.
>>U ime obitelji: Životno partnerstvo nije gej brak
Da okrenemo tezu, što je također moguće, ona bi glasila; Da nije referenduma, Švicarke ni danas ne bi imale pravo glasa! Referendum je, dakle, bio i ostat će najdemokratskiji način izražavanja. Oni koji se boje referenduma, boje se, dakle, demokracije.. Zato, treba omogućiti elektronički referendum, tzv. e-sabor, najjeftiniji, najpraktičniji i najperspektivniji način iskazivanja narodne volje. Ako mogu banke koristiti ovakav elektronički pristup, zašto ne bi mogli i građani? Praktički u radu Sabora može danas učestvovati svaki (kompjuterski) pismeni građanin. Sve elemente prednosti koje g-din Grbin navodi ovakvo izjašnjavanje ima – osim partitokratske kontrole (a što možemo, i tome će doći kraj).