Konkretizirajmo Hrvatsku. Do sada smo s njom svašta radili. Prodavali je, iznajmljivali, davali, izdali, nacionalizirali, denacionalizirali, privatizirali. Jedino je nismo konkretizirali. Jer što je Hrvatska danas? Ona za mene nije skup podmetnutih kolektivnih sjećanja definiranih kao nacionalna povijest, suviše dvojbenih da bi se moglo govoriti o pouzdanosti, suviše prljavih da bi se njima moglo ponositi.
Ban definitivno neće ustati
Nisu to ni osobe koje iskaču iz povijesti, a za koje su nas uvjeravali da se prema njima valja nekritički i podanički odnositi budući su to naši velikani. U nedostatku pravih pristajali smo i na dublere veličina. To nisu ni pjesme, budnice, folklor, sve ono što je puk izmislio kao društvenu obavezu u traženju prečaca za parenje. Hrvatska za mene nije ni imaginacija čija se neodređenost neprekidno podgrijava da nas ne bi mogla obavezati i da bi se u njeno ime lakše manipuliralo. Zbog toga je Hrvatsku trebalo zadržati na uopćenoj razini u kojoj ona može biti i ovo i ono, ali nikad precizno i nikad konkretno. Dok i dalje bude mitska kategorija, obećani život poslije smrti, dok njeno ime bude odjekivalo u ritmovima urođeničkih bubnjeva, dotle će se u njeno ime majmuni moći udarati u prsa.
No, ako Hrvatsku konkretiziramo, igralište za manipulacije odjednom izgubi dimenzije olimpijskog stadiona i postane teren za na dva mala, a u takvoj igri nema foliranja i skrivanja iza nekog drugog. Tada je odgovornost jasna. Zato je za mene Hrvatska danas svatko od 4,5 milijuna ljudi koji ovdje živi. Ako Hrvatsku s brda uopćenih i šupljih fraza svedemo na njezinog čovjeka onda se mora raditi za tog pojedinca. Jer on ili ona su Hrvatska; gladni, kopaju po kontejnerima, njima otimaju od zarade, oni ujutro odlaze na posao ne znajući hoće li ih kapitalisti uopće pustiti na radna mjesta, njihova djeca nemaju za nove tenisice, za maturalne izlete, za odlaske u kazališta ili za sendvič tijekom velikog školskog odmora. Sve dok sudbina ove države ne bude nedvosmisleno određena sudbinom pojedinca, dotle će nam neizrecive gluposti poput Vile Velebita ili onog tragičnog bana kojeg 200 godina prizivamo da ustane, biti važnije od čovjeka koji se savija pod sve većim teretom neimaštine. Njemu od suludih pjesmuljaka neće biti bolje i jedino će vlasti profitirati skrivajući svoju neodmjerenu glupost iza jarkog nacionalnog pokrivača.
Polemika kostolomaca
Mjesecima možemo pratiti kako se piše o kraju socijalne države. Moje je pitanje: ako je postojanju socijalne države doista kraj, koga će nam vraga država uopće? Ako mi neće osiguravati besplatno zdravstvo za koje izdvajam, besplatno obrazovanje za koje izdvajam, ako se upitnim čini opstanak mirovinskih fondova, jedini logičan ishod jest ukidanje države same. Uostalom, baš nedavno hrvatsko iskustvo govori da u ključnom trenutku ove ljude nije obranila država, nego suprotno, ljudi su obranili državu. Ukidanjem spomenutih socijalnih stavki jedina funkcija države jest zaštita kapitala. Ona prestaje biti servis građana, ona građane servira krvopijama. Već dugo nisam čitao odurniju polemiku od one u kojoj su se bijedno dohvatili samozvani ministar financija i bankarski paž. U nadmetanju tko će neukusnije izvrijeđati sirotinju izgledali su mi kao oni navodni liječnici koji su prije nekoliko godina, lomeći kosti jadnim biglovima, tvrdili da to rade bezbolno i u našu korist. Prestravljeni pogledi biglova govorili su o njihovoj humanosti, kao što i preneraženi pogledi ljudi koji su čitali tekstove ova dva otužna kostolomca nedvosmisleno viču da bi im rado obojici polomili kosti.
U društvu izokrenutih teza glupost postaje obavezujuća forma. Inverzija zdravog razuma ubrzala je procese rasapa. On se odvija neprekidno i na svakome od nas. I zato ako vidim nekoga da kopa po kontejneru ili traži za koru kruha, za mene Hrvatska kopa po kontejneru i Hrvatska nema za kruh. Ne prihvaćam samoživost koja nam se nameće kao apsolut kroz idiotsko opravdanje da neki ljudi jednostavno nisu dovoljno kvalitetni za ovo vrijeme i da zato nemaju. Ne, ovo vrijeme nije dovoljno kvalitetno za ljude pa im ne da da imaju. Konkretna Hrvatska pati nam pred očima iz dana u dan, zato što oni koji je na silu uopćuju, na silu i otimaju. Pa ako već ti ne žele konkretizirati Hrvatsku, ne smijemo im barem dopustiti da je kreteniziraju.
