Teško je izdvojiti bilo koje područje u kojem Hrvati u dresu BiH postižu svjetski uspjeh. Istodobno, dug je popis onih koji pod zastavama Hrvatske, Njemačke, Amerike, Australije... već odavno “stanuju” na krovu svijeta. Osobito kada su u pitanju sportaši.
Prekjučerašnji uspjeh Marina Čilića iz Međugorja samo je potvrdio tu tezu. Međugorčanin je gotovo sam osvojio Davisov kup. Izborio je dva od tri boda koliko je trebalo za pobjedu.
Fenomen je veći kada se zna da je iz ovog hercegovačkog sela i Ivan Dodig. Kada se tome pridoda desetak kilometara dalje rodno mjesto oca Mirjane Lučić, onda se može ustvrditi da jedno malo mjesto ima ono što teško uspijeva velikim višemilijunskim gradovima poput New Yorka, Londona ili Berlina.
Marin Čilić nije izrastao iz uređenog društvenog sustava. Dapače. Takav ambijent ga nije prepoznavao. Čak i kada se kao dječak individualno nametnuo kao najbolji u državi. Pokušao je nastupiti za reprezentaciju BiH. Međutim, za izbornika bio je tek treći. I kao takav je grijao klupu.
Bila je to jasna poruka Marinovu ocu Zdenku da sinu potraži sredinu koja će, prije svega, vrednovati uspjeh, a ne to čiji si sin ili koja ti je nacija. U takvom “prirodnom” ambijentu prodisao je punim plućima. Danas se Hrvatskoj odužuje na najbolji mogući način, pa i kroz zakladu za pomoć siromašnoj talentiranoj djeci.
I sve druge priče hrvatskih sportaša iz BiH su slične. Jedni su odlazili zato što ih država nije htjela, drugi zato što ih je, poput Banjolučanina Ivana Ljubičića, prognala, a ponajviše je onih koji su sa svojim roditeljima odlazili u potrazi za boljim životom. Velik dio uspješnih hrvatskih sportaša djeca su iseljenika iz BiH. Ili su, pak, zagrebački studenti poput Širokobriježanina Ivana Kvesića koji je prije nekoliko dana donio RH zlatnu medalju u karateu.
Velik doprinos hrvatskom ponosu dali su nogometaši - braća Kovač, braća Boban, braća Šimić, Leko, Jurčić, Kovačić, Rakitić, Lovren, Stanić, Ćorluka, Šuker..., izbornici Zlatko Dalić, Miroslav Blažević, Vlatko Marković..., košarkaši Bogdanović, Arapović, Planinić, Zubac, Bender..., rukometaši Goluža, Ćavar, Alilović, Buntić, Šola, Zovko, Karačić... i stotine drugih u raznim sportovima. Baš kao i u medicini, znanosti, kulturi... i napose - domoljublju!
U BiH nitko ne pita zašto takvi velikani ne nastupaju za državu svojih očeva. Ne pitaju jer ne žele čuti odgovor. A on je - BiH ne treba Hrvate. Potiču ih na odlazak kako bi napravili neku unitarističku tvorevinu u kojoj mogu raditi i živjeti samo oni koji su po njihovoj mjeri. Ako koji Hrvat i nastupi za BiH, to je samo zato kako bi se stvorio privid multietničkog društva za neupućene strance.
Umjesto da su Hrvati iz BiH, kao europski narod u BiH, bogatstvo, njih se političkim i drugim pritiscima protjeruje s Balkana.
Nažalost, u svojoj matičnoj domovini često nisu dočekani s oduševljenjem. Stvoren je stereotip kako su paraziti. On se pojačava negativnim pričama o Hercegovcima. I svakako ga neće razbiti ni teniski fenomen Čilić - Dodig.
Ako se zbog njih, pak, dogodi pozitivna promjena odnosa prema Hrvatima u BiH, onda će to biti međugorsko čudo koje će priznati čak i oni koji su ih osporavali.
POGLEDAJTE VIDEO: Doček zlatnih tenisača na Trgu bana Jelačića u Zagrebu
Stereotipe o Hercegovcima su gradili komunistički mediji koji ih i danas podržavaju. Tisuće Čilića ne može popraviti štetu koju su ti mediji i grupacije napravile. Jugoslavija još uvijek živi.