BROD NA KOPNU ZAUSTAVIO GRADNJU HOTELA
Rab (siječanj, 2023.)
Dokazano je da na papirnatim novčanicama i kovanicama borave i ljenčare milijuni bakterija.
Mi umirovljenici smo valjda zato i zdravi.
Rijetko ih pipamo. I mazimo.
Uz eure bit ćemo puno zdraviji.
Mirovine male. Mučimo se.
Ali našim se mukama barem nazire kraj.
Kažu mi, kad sam se naviknuo na eure, mogao bih naučiti i paliti kompjutor.
Neće ići.
Zato ove zadnje tekstove šaljem uredniku preko Raba.
Naime, moja mlađa kćer Anja s arheolozima kopa na tom otoku pa joj mobitelom diktiram tekstove, a ona ih utipkava u komp i prosljeđuje u redakciju.
Komplicirano. Ali funkcionira.
Igrom slučaja Anja kopa po temeljima “do daske” srušenog hotela Istra.
Vlasnici, moji prijatelji Cica i Mate Renić, ušli su u kredite sa željom da sagrade novi hotel bogat zvjezdicama.
A onda, problemi o kojima ne sanjaš.
Kopajući temelje ispod razine mora bageri su otkrili “crkotinu” nekog starog broda.
Gradnja obustavljena.
– Sami moramo platiti arheološka iskapanja – otkriše mi Mate i Cica.
A da su na svojoj zemlji iskopali zlato?
E to automatski uzima država.
Prije diktiranja “putnih pića” reče mi Anja:
– Kopam na istom mjestu gdje smo nekoć pili limunade na terasi Istre. Vadimo jedan od malobrojnih brodova u Hrvatskoj nađenih na kopnu, ako ne i jedini.
Iskapanju se nazire kraj pa bi Cica i Mate konačno mogli krenuti s izgradnjom Marete.
Tako će se zvati novi hotel.
Bazen, klima, apartmani, luksuz s puno zvjezdica.
A mene uhvati nostalgija za danima provedenim u starom hotelu Istra.
Hotelu s dušom.
Na kantunu šanka često sam ispijao škropece sa šjor Ljubom Španjolom koji mi je pričao svoje nogometne storije.
O tome kako je Dinamu i Zvezdi “maznuo” Sinišu Mihajlovića i s Vojvodinom osvojio titulu prvaka već sam pisao.
Dugo su u hotel na ljetovanja išli najzaljubljeniji glumački parovi Histrionskog ljeta na Opatovini.
Uglavnom mješoviti.
Prvi su ljepotu i topli zagrljaj starog hotela osjetili tad zaljubljeni glumački parovi Darija Knez i Hrvoje Klobučar, pa Tara Rosandić i Kristijan Jaić (sjećate ga se kao narodnog heroja Ljiljana Vidića) pa …
Jasno, te su veze odavno propale.
Svi imaju nove životne partnere.
I nove ljubavne partiture.
U “Istru” više nikada neće doći.
Jer je srušena.
A sve tri priče uz ove tajne putnih pića bit će, ovoga puta, vezane za Rab.
Rapska trilogija.
SAKOMAN U MIROVINI IMA VIŠE POSLA NO IKAD
Sjećanja (siječanj, 2023.)
Nije vijest kad pas ugrize čovjeka.
Vijest je kad čovjek ugrize psa.
Vođen tom starom uzrečicom, zaključim da nije vijest kad je doktor Slavko Sakoman trijezan.
Vijest je kad se napije.
Pitate se kakve sad veze s Rabom ima doktor za ovisnike, koji je liječio mnoge estradne zvijezde od Rajka Dujmića do Bare.
Ima. Itekako.
Jela, sestra Mate Renića iz prve rapske priče, supruga je dr. Sakomana.
Mate i on su šogori.
Svake godine 23. veljače Cilika iliti Cica Renić priprema gastronomske čarolije za rođendan svog supruga Mate.
Uglavnom ista škvadra na okupu.
Joško Juvančić, Zlatko Vitez, Vlaho Srezović, Ivo Gregurević, Pavo Kremenić, Goran Grgić, Ćošo, Dražen Ferenčina, doktori Križo Katinić i Slavko Sakoman…
I, naravno, ja pa ja.
Pave, Jupe i Ive nažalost više nema.
Cica je za jubilarni ročkas voljenog Mate spremila tri rapska janjca.
Svaki po nekoliko kilograma.
Prvi lešo. Drugi u pećnici. Treći na grčki sa zelenjavom i vrhnjem.
Prije toga jetrica na otočki.
I tri male glavice za desert prije čuvene torte “a la Cica”.
Da se popilo, popilo se.
– Doktore, kak si ti stručnjak za rješavanje ovisnosti od cuge, kaj misliš tko je u društvu najveći alkić – obratio se netko u društvu dr. Sakomanu.
– Uvjerljivo “zlatni” je Mitar – ispali bez razmišljanja i uperi prstom prema mojoj glavurdi.
– Otkud ja doktore? Pa nisam se u životu napio više od pet puta – protestiram.
– Promatrao sam kako si bocu Matuškova dingača iskapio dok smo mi točili prve gemište – uzvrati i doda Pavu kao srebrnog i Vlahu kao brončanog.
Uzaludni su bili moji protesti.
Pa neki piju dvokratno.
Neki višekratno.
Od jutra do jutra.
A ja “zlatni”. Nisam im, brate, ni blizu.
Počeo sam podlo smišljati osvetu za tu neželjenu titulu zlatnog alkića.
Sakoman preko puta Raba ima vikendicu. Na Pagu.
Nina Morić, poznata voditeljica i celebrity faca iz Italije, zna navratiti kod Slavka i Jele.
Ona je kći Matine druge sestre, moje frendice Vranjke.
Razmišljao sam gdje ću, i kako, zakuhati slatku osvetu.
Pag daleko.
Slavko rijetko dolazi na Rab.
A onda, iznenada, eto prilike koja se ne propušta.
Ekipa se spremala u Sloveniju po vino za blagdane.
Uz janjca na ringišpilu.
Kad smo stigli u vinsko carstvo Slaveka Omerza i Bojana Sušina upali mi se kliker.
– Slavek, ovo je tvoj imenjak Slavko, čuveni doktor za ovisnike. Upoznaj ga sa svojim čarobnim kapima u rostfreiju – trznem prijatelja Omerza napomenuvši da mu dobro natače.
Bačvi je petnaest.
Kad su iz podruma izašla dva imenjaka okice su im dobro svjetlucale.
Omerzo je sa svojih 90 let dobro baždaren, a Sakoman baš i ne cucla često alkohol.
Slana janjetina tražila je svoje pa smo s vrha Sromlja krenuli put Zagreba u lelujavom stanju.
Dok smo papali zaporce budno sam pazio da čaša dr. Sakomana uvijek bude puna do vrha.
Ravnatelj Gavelle Ferenčina malo je brže vozio pa su se aktivirali kuglageri u našim glavama.
Muka mi. Trpim. Jer vidim da je Sakomanu pet puta gore.
Kad smo ga dovezli do Jelenovca, brižna supruga Jela, vidjevši u kakvom je stanju, odmah ga je spremila u horizontalu.
Bratu Mati, Pavi, Fecu i meni ispekla je krvavice sa zeljem u znak zahvalnosti što smo se brinuli o njezinu Slavku.
Bila je to brižno planirana osveta za onu zlatnu alkoholičarsku “medalju”.
Ako sam zlatni.
Slavko je od tog dana dijamantni.
Nadam se da neću razljutiti najvećeg stručnjaka u liječenju ovisnika.
Kažu da u mirovini ima više posla no ikad.
Tko zna, možda i sam završim na terapiji.
Nikad se ne zna.
Vino mi je sve draže i draže.
ŠAJBER JE ZBOG MOG TEKSTA ZAVRŠIO NA SUDU
Retro (siječanj, 2023.)
Više puta pokušavao sam na Rabu spojiti dva bivša predsjednika Nogometnog saveza Jugoslavije – Ljubu Španjola i Slavka Šajbera.
Obojica su ljeta provodila na tom božanstvenom otoku.
Zovem Matu. Hotel pun.
Drugo ljeto. Opet pun.
Treće…
Pa onda ga rezerviralo 70 ljepotica, kandidatkinja za miss Poljske.
Svi su htjeli biti u dodiru s tim rajem.
Neki su željeli kampirati ispred hotela.
Moš mislit.
Sve u svemu propade moje sučeljavanje nogometnih moćnika.
Šajber ode put neba.
Priču Španjolovu objavio sam nedavno u “Putnom piću”.
Na redu je Šajber.
S njim sam u Lloyd osiguranju obavio nekoliko intervjua za različite revije.
Zbog riječi izgovorenih u njima završio je i na sudu.
Autorizaciju nije tražio.
Demantirao me nije.
Niti pozivao pred porotu.
– Moja punica bolje bi vodila reprezentaciju od Milutinovića – reče mi jednom.
Uslijedila je tužba.
U velikom razgovoru za “Dugu” izdiktirao mi je i repku Juge po svom ukusu:
Ljukovčan, Peruzović, Gudelj, Hadžibegić, Zajec, Sušić, Kranjčar (Slišković), Halilhodžić (Halilović), Mlinarić, Z. Vujović (Pašić).
Kategorički mi je demantirao bilo kakvu mržnju prema Ćiri Blaževiću.
Direktno sam ga pitao:
– Imate li bilo kakve veze s podmetnutom fotografijom na kojoj je, navodno, mladi Ćiro u ustaškoj uniformi?
– To su čiste insinuacije. O tome zaista ništa ne znam.
Rovario sam dalje:
– Kažu da ne volite Ćiru jer Zagrebu nije pustio bodove za opstanak.
– Puno se pisalo o tome. Sve je demantirao sam Blažević – uzvratio je.
Kasnije mi je tadašnji predsjednik Zagreba Ante Vrdoljak, uz putno crno, otkrio:
– Istina, Šajber je bio ljut na Ćiru isključivo zbog toga što je obećao, a nije pustio bodove koji su nam bili bitni da ostanemo u ligi.
Pričao sam sa Šajberom i o onim famoznim dukatima koje je valjda izvadio iz starih čarapa i mijenjao u Beču.
– Imao sam iluziju da ću promijeniti katastrofalno stanje u jugoslavenskom nogometu. Poništavao sam utakmice i cijela kola. To se moćnim mešetarima nije sviđalo. Pratile su me razne službe. Pokušavali su me diskreditirati na sve moguće načine. Uzaludno, sve dok me u Austriji nisu dočekali. I tu sam bio čist. Ali nogometna mafija bila je jača.
Pričali smo dugo i o košarci.
Znao sam da Knego, Nakić, Aco i Dražen zarađuju veliku lovu.
Šajber se nasmijao i potvrdio moja saznanja.
– Među najbolje sam plaćenim direktorima u Zagrebu. A najbolje plaćeni igrači Cibone zarađuju puno više od mene. Oni su najbolji u Europi, a ja nisam najbolji direktor u Europi, ni u Zagrebu, a možda ni u svojoj ulici.
O tome kako je Mirka Novosela, najvećeg hrvatskog košarkaškog trenera, nagovorio da uđe u Partiju, o svađi s Krešimirom Ćosićem, o transferu Dražena Petrovića i njegovu odlasku u Real, o namještanju i kupovini utakmica, igrača i sudaca te o još mnogo toga nekom drugom zgodom.
Ovo je niz polu-dementnih (šankerice bi rekle: trulih) "fora", nisu u stanju ni rabiti složene rečenice. Samo japajakanje, tko ga je kome "metnul" itd. Krajnji čas da mu na nekoj TV postaji daju noćni termin za nov niz emisija a la OTV Večernja škola...