Đaci iz 4. c razreda zagrebačke OŠ Marije Jurić Zagorke sa svojom učiteljicom Vesnom Rajić bogatiji su od mnogih razreda, ako znamo da smo bogati onoliko koliko smo različiti. Slušajući ih kako se svakodnevno brinu i uskaču malim znacima pažnje svojim razrednim kolegama s teškoćama u razvoju, braći Leoneu i Renatu Brašniću, čovjek pomisli: Klinci, skidam kapu!
Sam na odmoru
“Ako je prevelika buka u razredu, znamo da to Leoneu jako smeta i stvara mu neugodu pa podsjetimo da se malo stišamo”, “Kad Ana gura Leonea u kolicima, uvijek im otvorim vrata”, “Ode li Ana s njim na WC, pomognem Renatu da spremi knjige i izvadi one za sljedeći sat”, “Ako je sam na odmoru, dođem do njega i malo popričamo”, neki su od primjera kako Stela, Matej, Nermin i ostali uključuju svoje kolege u društvo, o čemu je školska filmska grupa snimila i film. Školu pohađa 65 učenika s teškoćama u razvoju i jedna je od prvih škola u Hrvatskoj s programom integracije te djece u redovno obrazovanje pa je UNICEF Hrvatska baš tu školu odabrao za jučerašnje predstavljanje izvješća o stanju djece u svijetu, ove godine posvećena djeci s teškoćama u razvoju.
S raznim teškoćama i invaliditetom živi svako dvadeseto dijete u svijetu, što je gotovo 93 milijuna djece u dobi do 14 godina, a mnogi su zato suočeni s raznim oblicima isključenosti i diskriminacije. U Hrvatskoj gotovo 34.000, od kojih 36% živi u Zagrebu i Splitsko-dalmatinskoj županiji. Čak 40% njih ima višestruke teškoće. – U nekom obliku prilagođenog školovanja je 22.396 djece, ali mnogima je uskraćeno pravo na obrazovanje jer nisu uklonjene prepreke za njihovo uključivanje u društvo, što je u Hrvatskoj više od 10.000 djece! Procjenjuje se da više od 920 djece živi u institucijama koje, unatoč brizi osoblja, ne mogu zamijeniti obitelj – navela je Đurdica Ivković, v.d. predstojnice Ureda UNICEF-a.
Teret na roditeljima
Poruka izvješća je da djeca s teškoćama nisu problem, već golem potencijal društva koji se može ostvariti kroz inkluziju, a podcjenjivanje tog potencijala glavna je prepreka njihovu uključivanju u društvo. Živote te djece i njihovih obitelji otežavaju i znatno viši troškovi zdravstvene skrbi, manje obrazovne šanse, propuštena zarada roditelja koji zbog brige za dijete nerijetko ostaju kod kuće, a UNICEF-ovo istraživanje pokazalo je i da je roditeljima u toj situaciji, zbog većeg financijskog, psihološkog i radnog tereta, ugroženo zdravlje i egzistencija te su u nedostatku rane intervencije i usluga u zajednici često prepušteni sami sebi. – Djeca koja rastu u inkluzivnom okruženju najbolje uče društvo smanjenju nejednakosti – ističe Đ. Ivković.
>> Roditelji djece s teškoćama u razvoju traže bolje uvjete
