Hrvatska je ovog tjedna sretno i samodopadno ugostila kinesku inicijativu 16 + 1. Pridjev – “sretno” – ovdje je preslab kvalifikator za euforiju koju je generirala Vladina medijska kampanja za promociju iluzije o milijardama kineskih ulaganja u propale državne tvrtke ili one koje će tek propasti. Dijelimo neke sličnosti s Kinezima. Obje države potječu iz komunističke prošlosti, ali dok oni iskreno priznaju svoju namjeru da sačuvaju komunizam, mi se neiskreno pretvaramo da smo raskinuli s njim. Žele da ih ‘veliki vođe’ spase; mi želimo isto. Oni se pretvaraju da imaju gospodarstvo slobodnog tržišta, kao i mi, dok usmjeravamo milijarde u nesigurna, propadajuća državna poduzeća.
Ipak, imamo više razlika nego sličnosti. Postoji 1,4 milijarde Kineza u usporedbi s 4,3 milijuna Hrvata. Njihovo gospodarstvo je godinama raslo u skokovima i zamasima, dok naše ide na štakama, polako se vukući naprijed dok konkurenti trče pokraj nas. Oni žude za “velikim vođama”, ali nikada neće prihvatiti stranca kao svog spasitelja. Mi, s druge strane, gotovo uvijek mislimo da će nas stranci spasiti.
Čini se da imaju strategiju. Cilj kineske inicijative Pojas i Cesta u Africi je osiguravanje resursa, jeftine radne snage, budućih tržišta za kineske proizvode i politički utjecaj. U EU cilj 16 + 1 iteracije iste inicijative je osiguranje pristupa tržištima EU, tehnologije, tržišta za kineske proizvode visoke tehnologije i politički utjecaj. Hrvatska, s druge strane, nema strategiju, osim očuvanja političkog i administrativnog statusa quo – osim ako ne shvaćate produljenje umiranja državnih poduzeća kao strategiju.
Predvidljivo je da će Kinezi braniti svoje interese u Hrvatskoj, a ne naše. Isto bih očekivao od Francuza, Britanaca, Amerikanaca i bilo koga drugoga. To je ono što odrasle zemlje rade. Naš je zadatak da budemo graciozni domaćini, ali da optimiziramo svoje interese s jednoumnim fokusom. Za to nam je potrebna održiva vanjskopolitička i ekonomska strategija koja je usmjerena na izgradnju prosperitetnije i sigurnije budućnosti, a ne na očuvanje industrijske prošlosti.
Pišući ovo danas, sjetio sam se svoje prve kolumne u Hrvatskoj – “Pet razloga zbog kojih (još) nema Hrvatske ‘Silicijske doline’”– objavljene u 2014. U kolumni sam se usredotočio na famoznu turneju tadašnjeg premijera Milanovića po centrima visoke tehnologije u Sjedinjenim Državama. Njegov je cilj bio promicanje stranih ulaganja u naš sektor visoke tehnologije. Moja kolumna naglasila je činjenicu da, unatoč pozornosti lokalnih medija, akcija premijera neće donijeti nikakve značajnije rezultate. Problem onda, kao i sada, smo bili mi, a ne strani investitori… mi i naš način razmišljanja i ostarjeli administrativni i ekonomski sustav koji ne želimo mijenjati.
Ako sredimo našu državu, investitori će doći iz cijelog svijeta. Njihova ulaganja bit će vođena logikom, rastom i potencijalom dobiti – a ne političkim motivima. Tada neće biti potrebe da se klanjamo nikome jer ćemo biti gospodari vlastite sudbine. Bio sam u pravu prije 5 godina. Nadam se da sam u krivu ovaj put.
VIDEO Premijeri pritisnuli gumb i pokrenuli postavljanje najvećeg pilota:
Nema šanse da sredimo državu. Broj uhljeba je veći od broja ljudi koji rade, otpor bilo kakvoj promjeni u državnom i javnom sektoru je nevjerojatan... Pa pogledajte, nama rashodovna strana proračuna raste više od gospodarstva, cijene energenata rastu itd. Tko će doći ovdje? Pa nismo bez veze otok gubavaca za investitore... No bitno je da za sindikate, državne službenike i većinu političara nismo mi krivi, već su krivi investitori. I da radi toga i dalje nastavljaju po starom, s istom politikom... A ništa, čekamo da nas i Bugari prestignu. Sve "reforme" koje se rade su smiješne, druge države imaju puno konkretnije i kvalitetnije reforme, te postaju još konkurentnije...