Koalicija predvođena Srpskom naprednom strankom (SNS) Aleksandra Vučića pobjednik je izvanrednih parlamentarnih izbora u Srbiji, a u Skupštinu Srbije ući će još šest stranaka i koalicija, objavilo je jučer Republičko izborno povjerenstvo na temelju obrađenih gotovo 98 posto glasačkih mjesta. Koalicija “Aleksandar Vučić – Srbija pobjeđuje” dobila je 48,25 posto glasova, što je 0,07 posto manje nego na izborima 2014. Iako su osvojili apsolutnu većinu – 131 od ukupno 250 mandata (imaju pet ruku više od natpolovične većine), Aleksandar Vučić izgubio je čak 27 zastupnika u odnosu na izbore prije dvije godine kada ih je u Skupštini sjedilo 158. Ovaj nerazmjerno veliki gubitak broja mandata u odnosu na broj glasova treba pripisati činjenici da su protestni pokret “Dosta je bilo” i ekstremno desna koalicija DSS-Dveri prešli izborni prag i ukupno osvojili 26 mandata.
Vodi politiku dviju stolica
Bivši premijer Srbije dobio je na biralištu ono što je budući srbijanski premijer očekivao od birača – većinsku podršku za politički projekt modernizacije države i za njeno (što skorije) uključivanje u Europsku uniju. Aleksandar Vučić držao je i do sada glavne konce vlasti u svojim rukama; i dalje će moći sam vladati zemljom i kao jaki čovjek Srbije preuzeti u ruke njenu sudbinu. Od diktatorske epohe Slobodana Miloševića nijedan političar u Beogradu nije bio u položaju da bude gospodar života, onako kako je Vučićev ozloglašeni prethodnik (nekada i uzor) bio gospodar smrti.
Ako je riskirao izlazeći prijevremeno pred narod, pobjednik je dobio potvrdu da mu se rizik isplatio: u novoj konstelaciji odnosa ne trebaju mu ni mali ni veliki saveznici; ako se, ipak, odluči dijeliti vlast, učinit će to da bi podjelom odgovornosti pojačao svoj neupitno jak legitimitet s birališta. Političke protivnike ionako mu je uklonio narod pa on može hiniti plemenitost, kao da je kandidirao za oltar, a ne za tron.
Može li novi vladar izvući Srbiju iz 20. stoljeća, kako je to bezuspješno priželjkivao pisac i političar Dobrica Ćosić, jedan od duhovnih graditelja dobrog dijela zatrovane srbijanske (i srpske) prošlosti? Ovisi u kojem će smjeru A. Vučić voditi zemlju. Iznutra, Srbija je umorna zemlja, ne toliko od obožavanih lidera (koji su je umarali mitovima i ratovima), koliko od samoga ratovanja koje je siromašilo ionako siromašnu supstancu same nacije. Toj zemlji s druge strane Dunava i Drine najprije treba dobra pravna država da je oslobodi tereta nedemokratskoga naslijeđa, i tržišna privreda da razvije svoje potencijale. Pravnu državu ne može naći u autoritarnoj Rusiji, a tržišno gospodarstvo može tražiti jedino u razvijenoj zapadnoj Europi.
S osjećajem za realnosti, stari/novi srbijanski premijer naginje se više prema Europi a da se ne udaljava previše, ni zauvijek, od Rusije; politika dviju stolica, na koju je komotno stavio budućnost Srbije, nije dosad doživjela krah, i ne mora ga doživjeti, ako se europska i ruska politika ne nastave dramatičnije sukobljavati u Ukrajini i oko Ukrajine. Sama Srbija nikad neće postati „Ukrajina B“ jer nema tu stratešku važnost, ni za europski Zapad, ni za europski Istok; zato je i moguće da vlada u Beogradu, i dosadašnja, vjerojatno i buduća, uživaju neke privilegije kakve su uživale u svoje vrijeme Španjolska i Grčka, poslije Francove, odnosno generalske diktature, u obliku ubrzanoga postupka priključivanja Uniji. Zapad hoće – u određenoj mjeri i treba – Srbiju u svojim redovima, kao što zapadna polovica Srbije, na koju igra A. Vučić, treba Zapad, da može realizirati svoje strateške demokratske i razvojne ciljeve.
Trajni i stabilni mandat s izbora, za Aleksandra Vučića i njegovu buduću vladu su kao dar s neba: ne mora u pregovorima s Europom, a jednoga dana i s Kosovom (ako i ono dođe na red) strahovati da će se poskliznuti na koru od banana. Nekadašnji saveznik, a današnji ridikul Vojislav Šešelj zdesna, i Nenad Čanak, kao trajniji i ozbiljniji oponent s druge strane, podgrijavat će mu žeravicu, svaki na svojoj vatri; nijedan ga ne može ugroziti.
Toplo-hladno s Hrvatskom
S Hrvatskom je dosad igrao po sistemu toplo-hladno, kao i Hrvatska s njime. Želi li ostvariti svoja sasvim legitimna prava, i kad je riječ o jednostrano proglašenom pravu na suđenje državljanima ostalih države nekadašnje Jugoslavije, o odnosu prema Haaškome tribunalu i recipročnom položaju hrvatske manjine u Srbiji, hrvatske će vlasti morati mijenjati taktiku ne napuštajući cilj.
Jaki Vučić može biti lakši sugovornik od „nejakoga vuka“. Pod uvjetom da Hrvatska za pravu stvar uspije dobiti prave saveznike u Europi.
>> Vučić uvjerljivo pobijedio: Karamarko mi nije čestitao, a možda i jest
>> Potvrđena izborna pobjeda naprednjaka, prag prešlo šest stranaka i koalicija
Tako je bre!