Vatikanska diplomacija pokazala je, u radu mješovite katoličko-pravoslavne komisije o kardinalu Stepincu, svu svoju superiornost i umješnost. Dvije potpuno suprotne strane, prije svega, posjela je za isti stol. I to ne jednom, nego šest puta tijekom jedne godine.
Razgovaralo se o izrazito neuralgičnoj točki odnosa, osobi koju jedna strana drži i štuje kao sveca, a druga ga prokazuje i proklinje kao zločinca. Vatikan je, kako bi zbližio dvije strane, odustao i od formalne logike da se jedna Crkva (u ovome slučaju čak šizmatička, kako se gleda iz Rima) ima prava miješati u pitanje kanonizacije svetaca druge Crkve.
Odlučeno je ići logikom pape Franje, tj. njegova pontifikata, a ona mnogima nije razumljiva. Papa, naime, traži da Crkva ide „na margine“. To u golom prijevodu znači ići ususret onima najsiromašnijima, onima koji vape za Kristovom ljubavlju, ali zapravo znači izaći iz sebe, iz svoje krutosti, iz svoga ega i svojih okvira i otići na vlastite margine kako bi se susreli s drugima. E, upravo na tim marginama susrela se Katolička crkva u Hrvatskoj sa Srpskom pravoslavnom crkvom po pitanju Stepinca.
Dakako, odlazak na margine uvijek je bolan. Lakše je živjeti u vlastitom središtu, biti okružen samodostatnošću i samodopadnošću. Tek kada se čovjek izloži, vidi koliko je ranjiv i krhak, ali i koliko je čvrst i postojan. U slučaju kardinala Stepinca to se najbolje potvrdilo jer je iza njega kao osobe ostala baština koja se zove Stepinčeva Crkva, čvrsta stijena na kojoj i danas počiva eklezijalnost Katoličke crkve u Hrvatskoj.
Papa Franjo, otvorivši dijalog sa SPC-om, upravo nije htio dopustiti da se ruši ta eklezijalnost, kojoj je Stepinac jedan od nosivih stupova. Dakako, on iz svoje papinske perspektive nije mogao ni slutiti da će to, zbog mitomanije sugovornika, biti monolog i ponavljanje već desetljećima iste priče.
No, ipak je, zahvaljujući umješnosti vatikanske diplomacije, cijela stvar sretno privedena kraju. I približila dvije Crkve, bez obzira na to što i dalje o Stepincu misle različito.
