Treba li američka vlada jamčiti radno mjesto svima koji su bez posla? Rasprava o ovoj temi ponovno se razvila u Sjedinjenim Državama kada je New York Times u petak objavio tekst u kojem se postavlja to pitanje, dan nakon što je demokratska zastupnica u Kongresu predložila takav program. Više predsjedničkih kandidata na prošlim je izborima predlagalo da bi savezna vlada trebala osigurati posao svim nezaposlenima koji žele raditi. No kritičari imaju niz primjedbi: bio bi to izrazito skup program koji bi uništio tržište rada te potaknuo inflaciju.
Skuplja nezaposlenost od programa
“Nakon zdravstvene krize koja je uništila milijune radnih mjesta, ljeta obilježenog urbanim prosvjedima koji su skrenuli pozornost na osiromašenje crnačkih zajednica, te novih predsjedničkih izbora koji su razotkrili duboke ekonomske i društvene podjele, neki političari ponovno razmišljaju o mjeri koja nije provođena od Velike depresije: da vlada osigura radno mjesto svakome tko to želi”, pisao je NYT. O ovoj se politici najviše govorilo prije dvije godine kada je niz demokratskih predsjedničkih kandidata tvrdio da bi svatko trebao imati pravo na radno mjesto. Među njima nije bio predsjednik Joe Biden, ali jesu pripadnici stranačke ljevice poput senatora Bernieja Sandersa te Coryja Bookera.
Američki mediji redom pišu da je riječ o politici koja je samo donedavno bila smatrana vrlo radikalnom, a na desnici su je proglašavali socijalizmom. No mišljenje o dopuštenoj intervenciji vlade znatno se promijenilo u posljednjem desetljeću. Prošlog četvrtka Ayanna Pressley, članica skupine krajnje lijevih demokratskih zastupnica u Kongresu, predložila je glasanje o neobvezujućoj rezoluciji o saveznom programu zapošljavanja koji bi “konačno eliminirao moralno i ekonomsko pustošenje uzrokovano nedobrovoljnom nezaposlenošću”.
Derrick Hamilton, Sandersov ekonomski savjetnik, vjeruje da bi vladino osiguravanje radnih mjesta znatno smanjilo negativne učinke recesije za obične ljude kada milijuni njih ostaju bez posla. Svi bi oni bili plaćeni 15 dolara po satu, uz to bi se dodali i troškovi zdravstvenog osiguranja. Još uvijek, zanimljivo, nije sasvim jasno što bi vladini zaposlenici radili: prijedlozi se kreću od rada na državnoj infrastrukturi, brige o starijima do uređivanja javnih površina.
Prema nekim studijama iz razdoblja prije recesije, troškovi zapošljavanja svih ljudi s burze koji bi htjeli raditi iznosili bi 450 milijardi dolara, ili 2,3% BDP-a. U međuvremenu, s velikim povećanjem nezaposlenosti, ti bi troškovi znatno porasli zato što bi se u razdoblju recesije milijuni ljudi prijavljivali na vladin program zapošljavanja. I ekonomistica Pavlina Tcherneva napisala je prije pola godine u Foreign Affairsu tekst pod naslovom “Garancija radnog mjesta košta mnogo manje nego nezaposlenost”.
No očekivano, ima i vrlo žestokih protivnika ove mjere. Prigovore je najbolje u svojoj kritici sažeo autor konzervativnog National Reviewa u travnju 2018.: “Ovim bi se programom riskirala galopirajuća inflacija, on bi bio kolosalno skup, uključivao bi golemu količinu neučinkovitog centralnog planiranja, kanibalizirao bi slobodna tržišta te bi nacionalizirao velik dio ekonomije”.
‘Političari žele garanciju svog posla’
– Vladin plan koji bi nudio 15 dolara po satu plus benefite uništio bi tržište rada – rekao je ekonomist Michael R. Strain NY Timesu. Naime, s obzirom na to da je minimalna plaća u svim državama niža od 15 dolara po satu, to bi značilo da bi svi koji zarađuju manje mogli dati otkaz i vlada bi im morala dati novi posao. A manje od tih 15 dolara po satu zarađuje čak 39% ukupnog broja radnika u SAD-u.
Zanimljivo, kada su demokratski predsjednički kandidati izašli s ovim prijedlogom, pronicljivi autori u Economistu napisali su da im se čini da politikom garancije radnog mjesta ovi političari zapravo žele osigurati radno mjesto sami sebi, i to ono predsjednika
Kako demokracijom izglasati komunizam... Jesu slijepi ti Amerikanci