Birači kao majke i očevi
LUDOSTI KANDIDATA LAKO SE OD PRIMAMLJIVIH PROMETNU U ODBOJNE
Mark Esper, bivši američki ministar obrane koji je na toj dužnosti bio na kraju mandata predsjednika Donalda Trumpa, nedavno je kod Billa Mahera izjavio da se svakim novim danom u kojem Trump napravi neku ludost dodatno otvaraju vrata prema tome da i on – a valjda i drugi racionalni republikanci poput njega – glasaju za Joea Bidena na predsjedničkim izborima u studenome. Slična dinamika zbila se i kod nas.
Svakim novim danom u kojemu je predsjednik Republike Zoran Milanović kršio Ustav i vrijeđao sve žive i poneke mrtve (vidjeti ničim izazvani obračun s ubijenim članovima obitelji Zec u završnom intervjuu na Indexu), rastjerivao je barem neke birače što dalje od davanja podrške Rijekama pravde. I otvarao vrata prema njihovu svrstavanju uz HDZ s jedne, ili uz Možemo! s druge strane. Lako je sada zbrajati broj osvojenih glasova Rijeka pravde i Možemo! i tvrditi da bi bilo bolje da su koalirali prije izbora jer bi time imali više saborskih mandata od HDZ-a, ali to zbrajanje i generaliziranje poslije bitke zanemaruje činjenicu da je lista Možemo! izvukla na birališta i dio onih birača koji se protive i Milanoviću podjednako koliko i Plenkoviću.
Milanović je vjerojatno, kaže konvencionalna mudrost, mobilizirao i neke birače lijevog centra da daju glas SDP-u nakon što su se u tu stranku puno puta razočarali. Ali, svi znamo da je istovremeno mobilizirao i birače protiv. One kojima je Milanović drag, ali im je draži Ustav i vladavina prava. Ili one kojima pristojnost nalaže da ne podržavaju politički bullying. Vjeran Zuppa svojedobno je pogodio u srž i raskrinkao način vladavine Ive Sanadera rečenicom da Sanader "laže na svih pet jezika" koje govori. Parafrazirajući, mogli bismo mirno reći da je Milanović predsjednik Republike koji vrijeđa na pet jezika. Pametan je, načitan, intelektualno potkovan, odlično govori engleski, ali što vrijedi kad nije naučio ključnu riječ na tom i na svim drugim jezicima: "kindness". Budi dobar i blag, budi fer, budi principijelan i pošten – i postići ćeš veće rezultate nego agresivnošću i vrijeđanjem. To je lekcija koju mnogi roditelji nastoje naučiti svoju djecu odmalena.
VIDEO Plenković i Milanović na svečanosti dočeka Rafalea, nisu se ni pogledali
Pišući knjigu "Neprijatelji iz čista mira", paralelnu biografiju Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića (koja je u izdanju Večernjeg lista od 12. travnja u prodaji na kioscima Tiska), razgovarao sam s brojnim sugovornicima, ali s dvije sugovornice nisam uspio, i to mi je žao. S majkama obojice. Što je više njihova tvrda kohabitacija nalikovala na svađu dvojice dječaka u pješčaniku, to je više postajala situacijom koju možda samo majke mogu razriješiti. Ponekad samo majčinska energija može smiriti neke strasti. Možda u ovom slučaju, pogotovo kod Zorana Milanovića (jer on je uporno spominjao Plenkovićevu majku, ne obrnuto), ne može ni to. Možda nikad nećemo znati. A možda i hoćemo, u drugom i dopunjenom izdanju knjige "Neprijatelji iz čista mira", ako do njega ikad dođe. I ako neka majka čita ove retke.
Američki magazin Vanity Fair svojedobno je objavio dobar podnaslov uz tekst o tome kako je majka utjecala (ili nije utjecala) na formiranje života Donalda Trumpa: "Svi znamo što je predsjednik naučio od svoga oca: prijevare, pohlepu, igru. Što je naučio od svoje majke? Išta?"
"Čovjek koji uvijek ima nešto za reći o svemu – uključujući i posebna mišljenja o svakoj drugoj ženi u svojoj orbiti ili ženama općenito – ima relativno malo za reći o ženi koja ga je donijela na svijet". To piše Vanity Fair o Trumpu, da ne bi bilo zabune, da ne pomisli netko nešto drukčije. I još: "Je li njegova očita nesposobnost da osjeća sram, da govori istinu, ili da razmišlja dulje od sekundu-dvije o bilo čemu drugome osim o sebi, rezultat njegove prirode ili odgoja? Ili izostanka bilo kakvog odgoja?"
Ali, političarima u nekom trenutku birači na izborima postaju i majka i otac, nekome maćeha, nekome okrutan očuh. Birači su i na ovim izborima za Hrvatski sabor svoje rekli tako kako su rekli. Možda su Milanoviću rekli i: budi pristojan. Možda su Plenkoviću rekli i: ne budi bahat. Vjerojatno ćemo konačan odgovor, barem o Milanoviću, čuti tek na predsjedničkim izborima, u prosincu u prvom i u siječnju u drugom krugu, ako ga bude.
Što će reći američki birači o Trumpu i Bidenu na predsjedničkim izborima u studenome? Možda će se dogoditi isto što i na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, u smislu da ludosti jednog kandidata ipak postaju preodbojne većem broju birača od broja onih kojima postaju primamljive i prihvatljive. A možda i neće. Nema pravila. Postoje sličnosti i usporedbe, ali svaka nesretna politička dinamika na nekoj nacionalnoj sceni nesretna je na svoj način.
POVEZANI ČLANCI:
Nervozni Dodik i Vučić
ZAR SE SREBRENICA I ŠIRENJE SRBIJE HRVATSKE NE TIČU?
Milorad Dodik, predsjednik jednog od dvaju entiteta u Bosni i Hercegovini, s kojim inače predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, prema vlastitom priznanju, održava određene kontakte porukama putem mobitela, održao je prije tjedan dana vatreni govor na skupu u Banjoj Luci, s kojeg je najavio da će Republika Srpska jednog dana biti sastavni dio Srbije.
"Srbija je naša država. I da je Božje, prirodne, ustavne i svake druge pravde, mi bismo bili sastavni dio Srbije. Ne bismo bili u ovom sranju koje se zove BiH. I bit ćemo jednog dana. Banja Luka će jednog dana biti u sastavnom dijelu Srbije. Ne mogu nam to zabraniti, to je naša volja", rekao je Dodik, praćen odobravanjem i pljeskom okupljene mase.
Ovoga tjedna Dodik je ponovno posjetio Rusiju, drugi put ove godine, ukupno peti put od početka ruske invazije na Ukrajinu. Prije dva mjeseca susreo se s Putinom, a ovaj put Dodik se susreo s Nikolajem Patruševom, šefom ruskog Vijeća sigurnosti, bivšim čelnikom tajne službe FSB, koji se općenito smatra najbližim Putinovim suradnikom. Nikolaj Patrušev je, inače, svojedobno dolazio u Hrvatsku i družio se s nekim ljudima koji su se kasnije obogatili, prosperirali, pa i u političkom smislu, no to je druga priča. Rukometno-plinsko-politička.
Ono što Dodika ovog trenutka čini nervoznim prijedlog je rezolucije o genocidu u Srebrenici, koja je u proceduri usvajanja u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, a što je razlog nervoze i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. Koji je, kako smo svi mogli vidjeti na snimkama sjednice Vijeća sigurnosti UN-a, izgubio diplomatsku bitku u srazu s dvije pristojne, ali odlučne, hrabre žene. Jedna je veleposlanica Malte Vanessa Frazier, koja je predsjedala sjednicom VS-a UN-a i nije se dala impresionirati Vučićevim trikovima. Druga je predsjednica Kosova Vjosa Osmani, koja je iza sebe za stolom Vijeća sigurnosti posjela i četiri žene koje su preživjele rat na Kosovu kao žrtve Miloševićeva režima.
Oko pripreme rezolucije UN-a o genocidu u Srebrenici aktivna je i Slovenija, ali nema nikakvih informacija da je na bilo koji način aktivna i Hrvatska. Kao da nas se to uopće ne tiče. I kao da nas se ne tiče ni Dodikova najava širenja Srbije na 120 kilometara od Zagreba. Neobično.
Pedro Sanchez razmišlja...
OSTAVKA ZA SKOK U KARIJERI
Španjolski premijer Pedro Sanchez razmišlja o ostavci. Najavio je to dan nakon što je sud u Madridu otvorio preliminarnu istragu na temelju prijave protiv premijerove supruge Begoñe Gomez zbog sumnji na trgovanje utjecajem i korupciju. Konkretno, sumnja se da je turistička kompanija Globalia obilato financirala zakladu Africa Center dok ju je vodila premijerova supruga te da je to bilo trgovanje utjecajem jer je aviokompanija Air Europa, u vlasništvu Globalije, dobila 475 milijuna eura vrijedan paket pomoći od španjolske vlade.
Sanchez inzistira na tome da je njegova supruga nedužna, da će to i dokazati, ali najavio je da možda zbog pokretanja te istrage ode s dužnosti. Razmišlja. Moguće je da iskoristi ovaj skandal za odlazak s mjesta premijera na dužnost predsjednika Europskog vijeća u Bruxellesu, na kojoj je sada belgijski liberal Charles Michel, ali koju europski socijalisti i demokrati žele za sebe, ili za Sancheza, nakon europskih izbora.
Španjolski premijer Pedro Sanchez jedan je od onih političara koji su popularniji u Bruxellesu nego u vlastitoj zemlji. Luksemburžanin Jean-Claude Juncker također je 2013. dao ostavku zbog nekog skandala, ali samo kako bi se odmah potom pozicionirao kao kandidat za predsjednika Europske komisije, što je i postao 2014. godine. U europskoj politici ostavka usred skandala može biti i dobra stvar za osobni skok u karijeri. Ne nužno loša stvar i teret koji će odvući nekog političara na dno.
To što piše gospodin Krasnec svoje mjesto bi moglo naći u ljevičarskim pamfletima, a teško u bilo kakvim ozbiljnim novinama.