Ashley, Thomas, Katherine, Sheldon, Dillon, Marlo i Baasit studenti su dodiplomskog studija na sveučilištu Penn State i većinom su djeca ili unuci doseljenika iz Europe, Filipina, Pakistana, Portorika i Kube. Svi plaćaju školarinu u prosječnom iznosu od 20.000 do 35.000 dolara po godini budući da u Americi, za razliku od Hrvatske, školovanje nije besplatno. Dapače, školarine dosežu astronomske iznose, čak i na manje prestižnim sveučilištima.
Studenti ih uglavnom pokrivaju studentskim kreditima ili ih plaćaju njihovi roditelji koji, primjerice, za studij jednog djeteta na Penn Stateu trebaju izdvojiti i više od 100.000 dolara. Većina mladih zapošljava se već u tinejdžerskoj dobi, s 14-15 godina, a na pitanje rade li uz studij, Ashley i njezini kolege u čudu odgovaraju: „Naravno“. I zaista, prilično je teško naći američkog studenta koji uz knjigu ne poslužuje kavu u Starbucksu, ne čisti stolove u restoranu ili ne radi u nekoj trgovini.
Kažu da im priča o zemljama s besplatnim obrazovanjem i besplatnim zdravstvenim sustavom zvuči kao bajka. Jedan rutinski odlazak liječniku ili zubaru, uz dobro zdravstveno osiguranje, u Americi može koštati i po nekoliko stotina dolara s tim da oko 15 posto Amerikanaca nema nikakvo zdravstveno osiguranje. Priče tih ljudi su zastrašujuće i iz europske perspektive zvuče gotovo nevjerojatno.
Kako se sve to uklapa u „američki san“, koje su ambicije ovih „pennstatera“ i mogu li ih ostvariti u svojoj zemlji?
VIDEO Najjeftiniji i najskuplji kvadrati u većim hrvatskim gradovima
Kućica s bijelom ogradom
Na pitanje što bi sebi poželjeli za deset godina, Katherine kao iz topa odgovara: „Uspjeh!“ i objašnjava da za nju biti uspješan znači biti sretan, samostalan i financijski osiguran. Sheldonu je uspjeh također na prvom mjestu. Osim toga htio bi zasnovati obitelj. Obitelj je važna i Thomasu kojem je prioritet biti zadovoljan, imati djecu i ostati blizu svoje šire obitelji.
– Osim toga htio bih biti ostvariti to da mogu školovati svoju djecu, platiti im studij – dodaje. Ashley za sebe kaže da je tradicionalna i da želi imati puno djece. Važno joj je da svoje roditelje učini ponosnima i da bude uzor svojoj mlađoj sestri. Planira pokrenuti vlastiti posao koji će joj osigurati pristojan život, „ništa pretjerano ludo i veliko“, kaže, samo da se od toga može normalno živjeti. Dillonova vizija budućnosti prilično je slična.
– Želim obitelj i kućicu s bijelom ogradom – kaže i dodaje da do tada želi putovati jer nakon što dobiješ djecu, pozdravi se s putovanjima! Za razliku od njih, Baasit kaže da ne želi konvencionalan život. Ne želi raditi uredski posao od 9 do 5 sati, nego se želi baviti glazbom.
Ljude se potiče da budu loši
Je li Amerika zemlja u kojoj mogu ostvariti svoje snove? „Apsolutno“, odgovaraju uglas, ali slažu se da se za to treba dobro namučiti.
– Ponekad se čini da je u ovoj zemlji sve posloženo da te zezne; da bi studirao, prvo moraš dignuti kredit, onda nakon studija moraš toliko raditi da bi vratio kredit da nemaš vremena za svoju obitelj... i tako ukrug – kaže Ashley i nastavlja: – Ako nemaš diplomu, danas ne možeš ništa. U mojoj obitelji tek je moja generacija počela upisivati fakultet. Ja ne želim raditi u tvornici, želim nešto bolje – naglašava.
Osim toga, zabrinuta je i aktualnim diskursom u zemlji.
– Previše je mržnje i rasizma, to se osjeti posvuda. Ljude se potiče da budu loši i neljubazni – smatra Ashley. Sheldon dijeli njezin strah i kaže da je rasizam jedan od razloga zbog kojeg je razmišljao o odlasku iz Amerike u neku drugu zemlju:
– Mi smo načelno slobodni, ali način na koji se gleda nas Afroamerikance u ovoj zemlji jako je neugodan. Kad otputujem nekamo, osjećajem se puno opuštenije, bezbrižnije – upozorava. Thomas je s druge strane vrlo optimističan i vjeruje da ako se jako trudiš, kakva god situacija bila, u Americi moraš uspjeti.
– Važno je samo da ne odustaješ; koliko god te puta odbili, netko će ti ipak pružiti priliku i, ako pokažeš da ti je stalo do onog što radiš, sigurno ćeš brzo napredovati – kaže Thomas. Dodaje da na početku ne smiješ biti izbirljiv i htjeti sve sada i odmah.
– Moja mama kaže da se smiješ žaliti samo kad dođeš do vrha. A nikad zapravo nisi na vrhu jer uvijek možeš bolje! – zaključuje i dodaje da se slaže da je Amerika zemlja velikih nejednakosti, ali da od kukanja nema ništa i da treba dignuti glavu, ići hrabro dalje i biti uporan. Dillon također smatra da je Amerika zemlja velikih nejednakosti, ali i prilika. Dodaje da je to i zemlja velikih rizika.
– U ovoj zemlji u jedan dan možeš od bogataša postati siromah i obrnuto. Moja je obitelj došla u Ameriku bez ičega i izgradila je život iz temelja – otkriva Dillon. Marlo želi biti liječnik i vjeruje da je Amerika zemlja u kojoj to može ostvariti. On je u Ameriku došao s Filipina koje voli posjećivati, ali ne želi tamo živjeti. Katherinina obitelj došla je iz Rusije i za njih je Amerika izuzetna zemlja jer su svojim radom uspjeli izgraditi dobar život.
– Ljudi koji samo stoje i čekaju da se nešto dogodi u ovoj zemlji ne mogu uspjeti – smatra Katherine. Baasit se slaže da nema ništa bez teškog rada.
– Stalno slušamo priče o uspješnim biznismenima i stječe se dojam da je njihov uspjeh rezultat nekog čuda, a to je apsolutno netočno jer iza svake takve priče stoji krvav posao – zaključuje. Sheldon smatra da je Amerika zemlja beskonačnih mogućnosti.
– Stalno ćete se susretati s nekim preprekama, ali neprestano će vam se otvarati i nove prilike. Ovdje osnujete jednu tvrtku, pa je zatvorite i otvorite novu i tako stalno. To je ovdje normalno – kaže Sheldon.
Uspjeh i obitelj
Na kraju, na pitanje što bi promijenili u svojoj zemlji da mogu, kažu da bi povećali socijalna prava, obračunali se s rasizmom i homofobijom, smanjili školarine i ulagali općenito u kvalitetnije škole.
Uglavnom, okosnica američkog sna ovih mladih Amerikanaca su poslovni uspjeh i obitelj. Svi se slažu da je ključ tog sna isključivo u njihovim rukama, odnosno u bespoštednom trudu i radu. Nitko od njih ne očekuje da im itko išta da. Za njih je cijeli život borba u okruženju koje je prepuno mogućnosti, ali je ujedno i krajnje nemilosrdno. Pa ipak, rijetko ćete čuti Amerikance da se u razgovoru žale na državu ili sustav, koliko god ogorčeni bili. Oni će se umjesto toga uvijek zapitati što ja mogu učiniti da bi mi bilo bolje. Na kraju, slušajući o prednostima i nedostacima obećane zemlje, valja dodati i ovo – Hrvatska nije najbolja zemlja na svijetu, ali nije ni najgora! Ma koliko mi šutjeli o tome.
Pogledajte video: Popravak razvaljenog BMW-a
Amerikanci smatraju da su sami odgovorni za svoj zivot i da je sva borba na njima. Hrvati pak socijalisticki misle da bi Drzava trebala sve raditi umjesto njih,voditi njihovu brigu i sponzorirati ih po svim pitanjima.