Ako vas Ante Mrvica zaustavi u splitskoj trajektnoj luci dok se ukrcavate u trajekt i kaže vam da ste sigurno pogriješili, bolje vam je da mu povjerujete. Mlada žena koja ga je uvjeravala da je to njezin trajekt jer je njime tog jutra doputovala s Brača nije bila u pravu.
– Trajekt je plovio na Vis, a ona je bila na visokim petama s malom torbicom. Ni jedna žena neće otići na Vis bez torbe pune stvari jer mora prespavati na otoku. Znao sam da ona ide na Brač jer je to jedini otok na koji se može otići i vratiti u istom danu – objašnjava nam Mrvica psihoprofil trajektnih putnica, koje očito vrlo dobro poznaje.
Ne nazivaju uzalud šefa Jadrolinijina plovnog područja Split dobrim duhom splitske trajektne luke. Već 25 godina to je njegovo radno mjesto. Živi s lukom i diše s putnicima. Službeno, radni mu dan počinje u 7 i završava u 15 sati, ali u stvarnosti dolazi na posao kada ocijeni da treba doći, a to je vrlo rano, često vikendom i prije polaska prvog trajekta.
– Moj je posao koordinacija između uprave društva i ovoga plovnog područja, koje je najveće, pokriva prostor od Trogira do Dubrovnika i sve pripadajuće otoke. Ovdje se odvije više od 35 posto cjelokupnog prometa Jadrolinije. Temeljem iskustva i statističkih podataka vezanih za plovidbeni red, u slučaju lošeg vremena treba se najbolje moguće koordinirati zamjenom trajekata vodeći se ponajprije načelom sigurnosti te osiguravanjem dovoljnih kapaciteta – predstavlja nam svoje zadaće Mrvica.
Nije bilo srpanjske rupe
Dok razgovaramo, mobitel mu neprestano zvoni.
– Ne brini se. Plovit će, ali provjeri informaciju sutra ujutro. Zovu tramontanu, njemu je to lakše, vitar će mu bit u krmu! – daje informacije iz prve ruke.
Nestalni vremenski uvjeti s povremenim jakim vjetrom nisu donijeli većih teškoća u morskom prometu ovoga ljeta premda je bilo problema. A suvremeni putnici danas traže točnost polazaka i dolazaka, kaže Mrvica, jer mnogi od njih s otoka idu na avion ili drugi trajekt te dalje na putovanje.
– Ljudi su prije bili stacionirani na jednom mjestu. Putne navike su se promijenile, posebno ti mladi ljudi koji dođu na pet-šest dana i sve hoće obići. Normalno da se kašnjenja događaju, ali putnika treba informirati na vrijeme, a ne pustiti ga da čeka kada će trajekt ili katamaran isploviti. Onda mu kažemo, nemaš katamaran, ali imaš alternativu. Trudimo se sve putnike prevesti, a ako se dogodi da netko zakasni na avion i propadnu mu karte, postoji osiguranje, i to se rješava – objašnjava Mrvica.
Nedavno zbog kvara nije plovio katamaran s Lastova koji preko Hvara ide u Split. – Putnike s Lastova ukrcali smo na trajekt i preko Vele Luke su došli, a ove na Hvaru uputili smo na trajekt preko Staroga Grada i tu je bilo kašnjenja. Neki od njih su imali karte za niskobudžetne zrakoplove koje se ne mogu vratiti, ali postoji Jadrolinijin ured koji to rješava prema međunarodnim užancama – priča o svakodnevnim teškoćama na poslu.
– Kada dođem na posao, rukovodim se time da sam ja tu radi putnika, a ne putnici radi mene. I to tražim od svih ostalih. Nema tu neke velike filozofije. Mi živimo od turizma i u skladu s tim moramo se i ponašati – poručuje iskusni turistički radnik, dodajući kako srpanjske rupe o kojoj svi ove sezone govore u splitskoj luci nije bilo.
Situacija u splitskoj trajektnoj luci zapravo je dobra. Nema više duga čekanja u kolonama. Mrvica kaže da je zaslužna obnova Jadrolinijine flote i kupnja velikih brodova. Za Brač postoji 14 linija dnevno, a voze trajekti čiji je kapacitet 1200 putnika i 150 vozila pa je najbliži splitski otok zapravo postao predgrađe Splita.
– Možemo prebaciti 20.000 putnika i 10.000 vozila na tim linijama dnevno, što prije 10-15 godina nismo mogli, to je bilo nezamislivo. Na liniju Split – Supetar otpada više od 50 posto cjelokupnog lokalnog prometa. Iako ima 14 redovitih linija, ali i tih zna biti malo, pa se pojačavaju kapaciteti dovođenjem neke druge linije, iskombinira se, primjerice, Bol ili međunarodne linije koje voze u smjeru Hvara. Međutim, za pristajanje najvećih plovila mnoge luke su limitirajući faktor – otkriva nam šef splitske trajektne luke koji se u poslu susreće s različitim situacijama.
– Navečer oko 21 sat zovu me iz Jadrolinijine agencije iz Supetra. Došao Mađar koji kaže da je na trajektu iz Splita u 17.30 sati izgubio ženu i malenu kćer. Ja sam ga tražio na telefon i pitao kada ih je zadnji put vidio, a on mi kaže u luci u Splitu. On se ukrcavao na trajekt autom dok su one išle pješice. Sve mi je bilo jasno. U isto vrijeme polazio je i trajekt za Lastovo i ona se greškom u njega ukrcala. Nazovem kapetana i kažem mu da je pozove preko razglasa i on mi javi da je zaista u brodu s bebom. Već su prošli Velu Luku, ni njoj nije bilo čudno što joj muža nema, kao ni njemu, koji je čekao tri sata da se javi na Braču. Ona je s djetetom prespavala na Lastovu, dali smo im kabinu i skuhali im večeru. Sutra se trajekt zajedno s njima vratio u Split, ja sam ih dočekao s kartom za Supetar, ispratio ih, a na Braču ih je dočekao muž – prisjeća se Mrvica.
Nagrada Ponos Hrvatske
Nije to jedini takav slučaj. Talijanka, gospođa u osmom desetljeću života, umjesto za Anconu, ukrcala se u trajekt za Supetar. S obzirom na to da je to bila greška mornara koji joj nije dobro pogledao kartu, Mrvica joj je ponudio prijevoz drugim brodarom istoga dana ili da joj plate hotel pa da putuje Jadrolinijom za dva dana. Međutim, kako su joj dali kabinu na povratku iz Supetra, nije htjela iznositi stvari i odlučila je ostati na trajektu.
– Dva se dana ona vozila na relaciji Split – Supetar. Kada se konačno iskrcala u Splitu kako bi otišla u Anconu, ja sam je dočekao s buketom cvijeća i ispričao se, a gospođa mi je rekla da se sjajno provela. Imala je klimatiziranu kabinu, a petnaest mladih ljudi tetošilo ju je dva dana, kuhali su joj, donosili kavu i sokove. Kazala je da su joj to bila dva najbolja dana u životu! – priča zgode Mrvica.
Jadroliniji trajekti voze vatrogasce i bolesnike u Hitnoj pomoći pa koordinacija sa svim službama mora biti besprijekorna jer ima dana kada helikopteri ne mogu letjeti i trajekti su jedina veza otoka sa svijetom. Posada Tina Ujevića, koja je prevezla unesrećenu austrijsku obitelj, muža, ženu i petero djece do bolnice u Splitu, lani je dobila nagradu Ponos Hrvatske. Nije lako sve to koordinirati.
Ante Mrvica inače je sa Žirja u šibenskom akvatoriju i, kada god može, skokne na rodni otok, s kojeg se odselio još kao mladi momak. Rado se sjeća prvog automobila koji je upravo on 1971. doveo na Žirje i izazvao pravu senzaciju. Bio je to steyr-puch, proizveden 1939. godine, stigao je brodom-vodonoscem "Pirovac" i izazivao veliko zanimanje gdje god se pojavio.
– Kada sam ga parkirao kod Nacionalnog parka Krka, više je ljudi o tome pričalo nego kada je čovjek stupio na Mjesec – tvrdi nam naš sugovornik.
Kad ne radi, Mrvica uglavnom uči.
– Ja sam završio srednju pomorsku školu i plovio na stranim brodovima. Vidio sam da ne možeš tako napredovati i dobiti vrhunska zvanja pa sam došao u Split i upisao fakultet. Tu sam upoznao sadašnju ženu. Fakultet sam završio 1990., druga sam generacija Pomorskog fakulteta u Splitu. Kada sam diplomirao, vratio sam se unatrag i upisao Višu pomorsku, smjer nautiku, pa sam i to završio 1993. Kada se otvorio magisterij u Splitu, onda sam magistrirao pomorski menadžment, no i to mi je bilo sve skupa malo. Onda se u Rijeci otvorio međusveučilišni doktorski studij, tu sam već pet i pol godina. Predao sam završni rad i, bude li sve u redu, mogao bih doktorirati na temu Pomorski putnički promet. Čovjek se mora obrazovati i pratiti tehnologiju. Inovacije u pomorstvu jako brzo dolaze. Učim. Pametnom treba dvi ure, glupome četiri, ali svi moraju zagrijati stolicu – pun je energije Mrvica.
Stigne skoknuti i do Žirja kada god može.
– Ondje se bavim vinogradarstvom i maslinarstvom. Imam mali kajić i idem u ribu. Žena mi je iz Igrana, imamo i tamo masline u kršu, ispod planine. U Žirju sam već 40 godina u procesiji. Sada sam bio u petak uoči Velike Gospe, ali sam se odmah vratio jer subotom moram biti na poslu – kaže Mrvica.
Posvećenost poslu donijela mu je niz nagrada. Počasni je građanin Hvara i Lastova. Ali, vjerovali ili ne, otkriva nam da postoji otok na kojemu nikad nije bio iako mu je praktično "pred kućom".
– Nikad nisam bio na Kornatima, a moja žena nikada nije bila na slapovima Krke. Morat ću je odvesti – smije se Mrvica. Možda u rujnu, kada ode na godišnji odmor....
Bolesno ; ali i ne čudno... eto ja več 60 godina gledam američke filmove a nisam nikad bio tamo ..