U ožujku 1991. godine, mjesecu koji će u Hrvatskoj završiti krvavim Uskrsom na Plitvicama i uvodom u početak Domovinskog rata, međunarodni kreditori okupljeni u Pariškom klubu odlučili su na primjeru jedne istočnoeuropske države-dužnice pokazati dotad najveću velikodušnost i darežljivost: otpisali su joj polovicu njezina duga. Zapadne države, članice Pariškog kluba, odlučile su nagraditi zemlju čiji su građani bili ključni u rušenju komunizma i željeli su se pobrinuti da njezina tranzicija od socijalističke “planske privrede” prema tržišnom gospodarstvu bude uspješan primjer.
“Ovo je povijesni događaj, usporediv sa smanjenjem duga zapadne Njemačke 1953., koji će učiniti Poljsku vodećom ekonomijom u istočnoj Europi”, rekao je tadašnji američki državni podtajnik za financije, jedan od pregovarača o tom dotad rekordnom otpisu potraživanja Pariškog kluba prema nekoj državi (kasnije će biti i većih otpisa, npr. Iraku 2004., ali to je druga priča). Ta je država bila Poljska. Od 1992. godine do danas ta država nije iskusila recesiju, a od raskida s komunizmom 1989. gotovo je utrostručila svoje gospodarstvo. BDP joj je 2018. godine rastao 5 posto, što je godišnja stopa koju Hrvatska može samo sanjati. Za razliku od Poljske, Hrvatska je od te prekretnice u ožujku 1991. godine bila uvučena u agresiju i rat, koji je uništio velik dio ekonomije, a ono što nije rat, uništila je loše izvedena privatizacija, a dug koji je Hrvatska imala prema Pariškom i Londonskom klubu (razlika je u tome što prvi klub čine države, a drugi poslovne banke) nije nam otpisan, nego je uredno otplaćen, posljednja rata prije desetak godina, nakon što je sporazumima sklopljenim 1995. i 1996. godine regulirano koliki dio duga bivše SFRJ prema tim klubovima otpada na Hrvatsku.
Poljska je, dakle, imala vrlo povoljan start na početku tranzicije, Hrvatska vrlo nepovoljan. Oprečnijeg primjera nema među državama članicama Europske unije. Poljska je, osim toga, i država koja ima najviše koristi od fondova Europske unije. Podaci za 2017. godinu, primjerice, pokazuju da joj je iz proračuna EU isplaćeno 8,67 puta više novca nego što je Poljska uplatila u taj proračun: 11,9 milijardi eura je te godine isplaćeno iz Bruxellesa Varšavi, 1,37 milijarda Varšave Bruxellesu, dakle Poljaci su bili u plusu otprilike 10,5 milijardi eura. Hrvatska je 2017. godine bila u plusu 303,7 milijuna, odnosno iz proračuna EU u Hrvatsku je isplaćeno 1,8 puta više novca nego što je Hrvatska uplatila. Nije još bilo godine članstva u kojoj smo barem dvaput više povukli novca nego što smo uplatili, a Poljska je, dakle, dogurala do 8 puta više u svom omjeru.
Ukratko, Poljska je imala povoljniju startnu poziciju i trči brže u toj tranzicijskoj utrci od svih ostalih država. Danas, Poljska je pred izborima koje mnogi smatraju najvažnijima od onih 1989. godine, na kojima su pokret Solidarnost i njegov vođa Lech Wałęsa, godinu dana poslije izabran za prvog demokratskog predsjednika Poljske, prvi put imali priliku izaći slobodno pred birače.
Važnost ovih izbora, koji se održavaju danas, u odgovoru je na pitanje je li Poljska čvrsto na putu sve dublje političke i ekonomske konvergencije zapadnim državama. Ili su četiri godine vladavine stranke Pravo i pravda (PiS) predstavljale politički zaokret koji će ostati dublje i trajnije prisutan od jednog parlamentarnog ciklusa.
Oporba griješila u kampanji
Kritičari PiS-a, i u Poljskoj i u inozemstvu, tvrde da Poljska više nije liberalna demokracija, ili da barem više nije na tom putu. Zbog tako orijentirane vlade Poljska je u Europskoj uniji prijavljena za kršenje vladavine prava: prijavila ju je Komisija, a države članice u Vijeću EU još nisu odlučile, no na raspolaganju kao krajnju kaznenu mjeru imaju oduzimanje prava glasa. S druge strane, pobornici PiS-a, ili barem kritičari tih kritičara, tvrde da se pod vladavinom PiS-a živi bolje, i u materijalnom i u smislu nacionalne samosvijesti i ponosa, a da su sva negativna portretiranja Poljske u zapadnim medijima pretjerivanje. Odnosno, kako je to napisala poljska autorica Agnieszka Kolakowska u članku za Politico.eu: “Poljacima je dozlogrdilo to da ih se obilježava kao neprosvijećene, primitivne, pristrane, nacionalističke, antisemitističke, desničarske ekstremiste samo zato što misle da domoljublje nije prljava riječ.” Sve predizborne ankete govore o velikoj prednosti PiS-a i partnera ispred oporbene strane – Građanske platforme (PO) i njezinih partnera.
Goran Andrijanić, glavni urednik portala Bitno.net koji je od svih hrvatskih novinara možda i najupućeniji u političku scenu u Poljskoj, slaže se s ocjenom da su ovi izbori za Poljsku najvažniji od onih s kojima je 1989. godine započelo rušenje komunizma.
– Riječ je o tome da je mandat PiS-a usmjerio Treću republiku u drukčijem smjeru od onoga kojim je išla prije – govori Andrijanić. – PiS je, na čelu s Jarosławom Kaczyńskim, ustrajao na konceptu vraćanja suvereniteta poljskoj državi koji joj je, kako tvrdi, oduzet kompromisom između nekadašnjih komunističkih struktura i jednog dijela pokreta Solidarnosti koji su potom stvorili novu oligarhiju koja je radila na štetu poljskog naroda. Intervencije u pravosudni sustav zbog kojega je PiS došao u problem s Bruxellesom bile su motivirane takvim razlozima. Ova “suverenistička misija”, međutim, bila je pojačana i socijalnim mjerama (500 Plus, smanjenje dobi umirovljenja i druge) koje su ipak najvažniji razlog zbog kojega je pobjeda PiS-a, kako ankete pokazuju, gotovo sigurna. Poljski su građani, a to tvrde i nepristrani analitičari, nakon burnih godina ekonomske tranzicije konačno osjetili kako se država solidarizira s njima i njihovim problemima – analizira Goran Andrijanić.
Program vlade nazvan 500 Plus počeo je tako što je dijelio 500 zlota mjesečno (oko 115 eura) za drugo dijete svakog bračnog para, i još za treće i svako sljedeće. Ove je godine taj program proširen i pokriva svu poljsku djecu. Veće obitelji tako imaju primanja u visini još jedne mjesečne plaće. U Poljskoj se rađa više djece nakon uvođenja te demografske mjere premda neki naglašavaju da je još uvijek prerano tvrditi da je program imao učinak prekretnice u demografiji, u kojoj su ukupni trendovi i dalje negativni zbog iseljavanja. Ali učinak se vidi, neovisno o tome je li privremen ili trajan, a osim materijalne koristi mnogi Poljaci, koji su se osjećali zapostavljenima u tranziciji, osjećaju i da im njihova država daje na važnosti, da ih nije zaboravila. U tome mnogi analitičari vide uspjeh PiS-a. Poljska je četvrt stoljeća koračala velikim koracima na putu europskih integracija, ali i prva pobjeda jedne konzervativne stranke kao što je PiS 2015. godine, i rejting koji imaju uoči današnjih izbora, govori o tome da su mnogi Poljaci možda imali osjećaj da te europske integracije dovode u opasnost njihovu tradiciju i njihov identitet, njihov način života. Pri čemu se Kaczyński i drugi dužnosnici PiS-a nisu suzdržavali od prodavanja i naglašavanja upravo takve priče: da Europa koja promovira zbrinjavanje migranata i prava LGBT osoba predstavlja opasnost za kršćanske i obiteljske vrijednosti do kojih tradicionalno drže Poljaci. Građanska platforma (PO), vodeća oporbena stranka koja je bila na vlasti od 2007. do 2015., nije uspjela pronaći “protuotrov” za PiS.
– Građanska platforma i u kampanji je nastavila svoju “apokaliptičnu” retoriku o PiS-u kao ugrozi demokracije. Međutim, tijekom kampanje napravili su nekoliko doista velikih pogrešaka – smatra Goran Andrijanić. – Jedna od njih poziv je nekadašnjem čelniku Solidarnosti Lechu Wałęsi na predizbornu konvenciju, što je ovaj iskoristio za govor prepun samohvale te je ničim izazvan uvrijedio nedavno preminulog aktivista Solidarnosti Konrada Morawieckog (oca premijera Mateusza Morawieckog) nazivajući ga “izdajnikom” dan nakon njegova pogreba. Na koncu se čelnik PO-a Grzegorz Schetyna morao distancirati od njegovih izjava. Cijela je kampanja pokazala kako oporba nema političara takvog kapaciteta kao što je Kaczyński te da im je odlazak Donalda Tuska u Bruxelles nanio nepopravljivu štetu. Možda je malo pojednostavnjeno, ali dobar dio onoga što se trenutačno događa u Poljskoj može se objasniti kao sukob Kaczyńskog i Tuska, odnosno dviju frakcija Solidarnosti koje oni predstavljaju – zaključuje Andrijanić.
Kakvi su Tuskovi planovi?
Tusk je u ljeto 2014. godine s mjesta premijera Poljske izabran za predsjednika Europskog vijeća i od tada je u Bruxellesu. S te je pozicije znao kritizirati svoje političke protivnike kod kuće zbog srozavanja ugleda domovine u svijetu. Poljska pod PiS-om klizi “unatrag i istočno”, upozoravao je, misleći na klizanje iz demokracije u autokraciju, u kakvoj političari imaju kontrolu nad pravosuđem, medijima i svim drugim akterima koji propitkuju i kontroliraju izvršnu vlast. U jednom je trenutku Tusk upozorio da se ne smije dopustiti PiS-u da uništi sve što su Poljaci radili 30 godina u izgradnji dobrih odnosa Poljske sa svijetom.
Sada se u neslužbenim razgovorima po Bruxellesu može čuti da bi se Tusk, nakon što mu 30. studenoga završi mandat, rado vratio na političku scenu Poljske kao kandidat na idućim predsjedničkim izborima 2020. godine. No, neki izvori tvrde da će se Tusk upustiti u to samo ako procijeni da ima šanse na tim izborima, a procjena ovisi o tome kako će završiti parlamentarni izbori. Potvrdi li PiS svoju popularnost i zadrži li većinu u parlamentu i sljedeće četiri godine, bit će to znak da na predsjedničkima Tusk i Građanska platforma nemaju baš šanse, a Tusk bi u tom slučaju navodno radije išao u utrku za novog predsjednika Europske pučke stranke (EPP). O tome će se, pak, odlučivati na kongresu EPP-a 20. i 21. studenoga u Zagrebu.
