E, sad tu nikome više ništa ne može biti jasno. Najprije smo slušali kako smo u prošlom sustavu živjeli u društvu u kojem su nam dostupna bila samo dva jogurta i iz tog ograničenja najbolje se promovirao represivni karakter socijalističkog sustava. Onda je dodano i da se sedamdesetih i osamdesetih nisu smjele pjevati pjesme koje će biti napisane tek devedesetih i taj “zlatni rez” nacionalnog umjetničkog žića, da nam je zabranjeno zakoračiti u budućnost po običnu pjesmu, nepovratno je okaljan orjunaško-jugoslavenskom stegom zbog čega su generacije odgajane u neizvjesnosti jer nisu znale što ih čeka. I taman smo se socijalizirali s tim novim spoznajama kojima nam je predsjednica gotovo onomatopejski objasnila koliko nam je bilo loše, kad, vidi vraga, stignu iz njezina nacionalnog laboratorija dvije nove prispodobe.
U onoj prvoj nam otkriva kako je ona nesumnjivo sluhist jer je to dokazalo i njezino primanje u crkveni zbor dok je bila još mala predsjednica razreda ili što već. Tu čovjek mora prvi put zastati i pitati se koliko je to herojstvo male djevojčice moralo biti da se uputi na audiciju za crkveni zbor usred one anacionalne gungule i lova na svakog tko se javno usudi izjasniti da je Hrvat. I još, kako li je tek Crkva morala biti istovremeno hrabra i probirljiva da u vremenu najstrašnijih zabrana svjedočenja vjere uopće ima audicije i da si dopusti luksuz odbiti nekog, pa makar i nesluhista. Nekako se čini logičnim da u ono vrijeme, novozavjetno rečeno, prigrliš svakoga tko se usudi i zakoračiti preko crkvenog praga, a kamoli još i zapjevati s kora nabožni napjev posvećen radnim akcijama na nebu. To su doista tada očito mogli samo najbolji među nama, oni koji su točno znali koje će se pjesme napisati 1999. ili i koju godinu kasnije.
U onoj drugoj stvari kojom nas je zbunila predsjednica je najavila kandidaturu za novi mandat i sad neka čovjek nakon svega zna šali li se opet ili misli ozbiljno i nije li riječ o još jednoj zabuni i vremenskoj nedosljednosti vezanoj za događaj od prije pet godina budući da se u samom obraćanju tijekom obznane kandidature predsjednica ponašala kao da se u međuvremenu nije ništa dogodilo i kao da će prvi put pojurišati na neosvojiv bunker establišmenta vlasti. Uz jogurt i crkvena skazanja, uz pomoć laktoze i nebesa, uz nade u kolektivnu amnezičnost i pojedinačnu nesuvislost, uskliknimo aleluja u zboru mališana vjernika i ponadajmo se da pjesme koje se tek trebaju napisati za 20 godina neće u sebi sadržavati ništa od ovih moralnih katastrofa kojima se svatko normalan pokušava smijati samo da ne bi plakao.
No pustimo predsjednicu u njezinu dosadašnjem pustošenju hrvatskom mliječnom stazom, to je ionako izgubljenih pet godina s mogućnošću gubitka pet novih. Ono što je stvarno bitno, a dogodilo se iste te srijede, jest priča iz Bosanskog Broda koju su otkrili kolege iz 24 sata. A u toj nevjerojatno veličanstvenoj crtici nalaze se jedan pas kojeg su zaštitari životinja nazvali Lesi i malo mače od nekoliko dana koje su nazvali Tom. Oboje su pronađeni na smetlištu kraj Broda. Ostavljeni, izgladnjeli, prestravljeni, usred kaosa i mržnje koja ih je u taj kaos postavila, Lesi i Tom nisu se odvajali jedno od drugoga.
Volonteri pričaju da, kada su ugledali ljude, prvo što je Lesi napravio jest da je žurno, noseći ga u ustima, Toma sakrio od njih, pokazujući time kakva iskustva ima s nama. Tek kad se uvjerio da im ne prijeti opasnost od ovih ljudi i kad su im donijeli hranu i vodu, pohitao je do skloništa koje je sam napravio za nemoćno mače i donio ga do posuda s jelom da se prvo ono najede. Plemenitost od koje zastaje dah i borba dvije čiste duše, koje bi se po ljudskim predrasudama trebale mrziti kao pripadnici dviju različitih nacija ili vjera, da prežive protivno volji svojih nesuđenih gospodara, okrenula je sve naopačke i vremenu i ljudima koji ga oblikuju i zbog kojih učimo da bi u ovakvim prilikama jedino ispravno slabijem bilo oteti mu hranu i pregristi grkljan, dakle nama svima pokazalo je vlastito nakazno lice kojem ni svi jogurti, ni sva liturgijska licemjerja, ni sve predsjedničke blamaže ne mogu pomoći.
U solidarnosti dviju različitih nemoći, u obruču uništenih vrijednosti, u manjku bilo kakvih uvjeta i najmanjeg minimuma da se preživi život je dobio šansu. Zato što se odlučio izboriti, zato što su jedan pas i jedno mače to zajednički željeli, zato što je moćniji svoju prednost odlučio iskoristiti na zajedničko dobro, a slabiji svoju zahvalnost i toplinu unijeti u svaku sekundu njihove odbačenosti. Lesi i Tom, bez obzira na to koliko njihovi životi budu trajali, a nadam se da će nadživjeti one koji su ih odbacili, svijetu su zajedničkim danima pokazali koliko bi bolji morao biti da postane dostojan njihova društva. Fraza je, i to loša, da su svijet učinili boljim. Nažalost, to ni uz čak ovako grandiozan pothvat nije moguće budući da bi se puno nas moralo priključiti njihovoj dobroti i veličanstvenosti da bismo ga promijenili, a za takav otklon od vlastitih karaktera jednostavno nismo spremni. Nadam se da se Lesi i Tom neće kandidirati ni na kakvim izborima, i to ne zato što za njih ne bi imao tko glasati. Upravo suprotno, njihove titule pobjednika i istinskih veličina neupitne su i ne traže priznanje onih koji jedni drugima u nemoći, mržnji i zlu grizu grkljane dok ih psihopatski lideri dovode i ostavljaju na deponijima krvi i tla.
