06.10.2019. u 16:28

Kad je ugledao ljude, pas je brzo sakrio mače, ali kad je vidio da su im donijeli hranu, donio je mače da se ono prvo najede

E, sad tu nikome više ništa ne može biti jasno. Najprije smo slušali kako smo u prošlom sustavu živjeli u društvu u kojem su nam dostupna bila samo dva jogurta i iz tog ograničenja najbolje se promovirao represivni karakter socijalističkog sustava. Onda je dodano i da se sedamdesetih i osamdesetih nisu smjele pjevati pjesme koje će biti napisane tek devedesetih i taj “zlatni rez” nacionalnog umjetničkog žića, da nam je zabranjeno zakoračiti u budućnost po običnu pjesmu, nepovratno je okaljan orjunaško-jugoslavenskom stegom zbog čega su generacije odgajane u neizvjesnosti jer nisu znale što ih čeka. I taman smo se socijalizirali s tim novim spoznajama kojima nam je predsjednica gotovo onomatopejski objasnila koliko nam je bilo loše, kad, vidi vraga, stignu iz njezina nacionalnog laboratorija dvije nove prispodobe.

U onoj prvoj nam otkriva kako je ona nesumnjivo sluhist jer je to dokazalo i njezino primanje u crkveni zbor dok je bila još mala predsjednica razreda ili što već. Tu čovjek mora prvi put zastati i pitati se koliko je to herojstvo male djevojčice moralo biti da se uputi na audiciju za crkveni zbor usred one anacionalne gungule i lova na svakog tko se javno usudi izjasniti da je Hrvat. I još, kako li je tek Crkva morala biti istovremeno hrabra i probirljiva da u vremenu najstrašnijih zabrana svjedočenja vjere uopće ima audicije i da si dopusti luksuz odbiti nekog, pa makar i nesluhista. Nekako se čini logičnim da u ono vrijeme, novozavjetno rečeno, prigrliš svakoga tko se usudi i zakoračiti preko crkvenog praga, a kamoli još i zapjevati s kora nabožni napjev posvećen radnim akcijama na nebu. To su doista tada očito mogli samo najbolji među nama, oni koji su točno znali koje će se pjesme napisati 1999. ili i koju godinu kasnije.

U onoj drugoj stvari kojom nas je zbunila predsjednica je najavila kandidaturu za novi mandat i sad neka čovjek nakon svega zna šali li se opet ili misli ozbiljno i nije li riječ o još jednoj zabuni i vremenskoj nedosljednosti vezanoj za događaj od prije pet godina budući da se u samom obraćanju tijekom obznane kandidature predsjednica ponašala kao da se u međuvremenu nije ništa dogodilo i kao da će prvi put pojurišati na neosvojiv bunker establišmenta vlasti. Uz jogurt i crkvena skazanja, uz pomoć laktoze i nebesa, uz nade u kolektivnu amnezičnost i pojedinačnu nesuvislost, uskliknimo aleluja u zboru mališana vjernika i ponadajmo se da pjesme koje se tek trebaju napisati za 20 godina neće u sebi sadržavati ništa od ovih moralnih katastrofa kojima se svatko normalan pokušava smijati samo da ne bi plakao.

No pustimo predsjednicu u njezinu dosadašnjem pustošenju hrvatskom mliječnom stazom, to je ionako izgubljenih pet godina s mogućnošću gubitka pet novih. Ono što je stvarno bitno, a dogodilo se iste te srijede, jest priča iz Bosanskog Broda koju su otkrili kolege iz 24 sata. A u toj nevjerojatno veličanstvenoj crtici nalaze se jedan pas kojeg su zaštitari životinja nazvali Lesi i malo mače od nekoliko dana koje su nazvali Tom. Oboje su pronađeni na smetlištu kraj Broda. Ostavljeni, izgladnjeli, prestravljeni, usred kaosa i mržnje koja ih je u taj kaos postavila, Lesi i Tom nisu se odvajali jedno od drugoga.

Volonteri pričaju da, kada su ugledali ljude, prvo što je Lesi napravio jest da je žurno, noseći ga u ustima, Toma sakrio od njih, pokazujući time kakva iskustva ima s nama. Tek kad se uvjerio da im ne prijeti opasnost od ovih ljudi i kad su im donijeli hranu i vodu, pohitao je do skloništa koje je sam napravio za nemoćno mače i donio ga do posuda s jelom da se prvo ono najede. Plemenitost od koje zastaje dah i borba dvije čiste duše, koje bi se po ljudskim predrasudama trebale mrziti kao pripadnici dviju različitih nacija ili vjera, da prežive protivno volji svojih nesuđenih gospodara, okrenula je sve naopačke i vremenu i ljudima koji ga oblikuju i zbog kojih učimo da bi u ovakvim prilikama jedino ispravno slabijem bilo oteti mu hranu i pregristi grkljan, dakle nama svima pokazalo je vlastito nakazno lice kojem ni svi jogurti, ni sva liturgijska licemjerja, ni sve predsjedničke blamaže ne mogu pomoći.

Kolinda Grabar-Kitarović
1/12

U solidarnosti dviju različitih nemoći, u obruču uništenih vrijednosti, u manjku bilo kakvih uvjeta i najmanjeg minimuma da se preživi život je dobio šansu. Zato što se odlučio izboriti, zato što su jedan pas i jedno mače to zajednički željeli, zato što je moćniji svoju prednost odlučio iskoristiti na zajedničko dobro, a slabiji svoju zahvalnost i toplinu unijeti u svaku sekundu njihove odbačenosti. Lesi i Tom, bez obzira na to koliko njihovi životi budu trajali, a nadam se da će nadživjeti one koji su ih odbacili, svijetu su zajedničkim danima pokazali koliko bi bolji morao biti da postane dostojan njihova društva. Fraza je, i to loša, da su svijet učinili boljim. Nažalost, to ni uz čak ovako grandiozan pothvat nije moguće budući da bi se puno nas moralo priključiti njihovoj dobroti i veličanstvenosti da bismo ga promijenili, a za takav otklon od vlastitih karaktera jednostavno nismo spremni. Nadam se da se Lesi i Tom neće kandidirati ni na kakvim izborima, i to ne zato što za njih ne bi imao tko glasati. Upravo suprotno, njihove titule pobjednika i istinskih veličina neupitne su i ne traže priznanje onih koji jedni drugima u nemoći, mržnji i zlu grizu grkljane dok ih psihopatski lideri dovode i ostavljaju na deponijima krvi i tla.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije