Financijska kriza na prijelazu milenija jedna je od najtežih trauma u argentinskoj povijesti, pa kad argentinska predsjednica Cristina Fernandez de Kirchner poručuje Grčkoj da joj je potrebno sve samo ne MMF, onda joj valja vjerovati. Kao članica MMF-a, i Argentina je glasovala za kreditni paket pomoći Grčkoj, ali teška srca i uz niz primjedbi na “ideološke zablude” MMF-a – organizacije koja je danas u Buenos Airesu omiljena koliko i Al-Qa’ida u Washingtonu.
Predsjednica Fernandez otvoreno je progovorila da su je štrajkovi i zapaljene ulice u Helenskoj Republici jako podsjetili na prizore u njezinoj domovini 2001., a za MMF-ove mjere jedna od najuspješnijih državnica u povijesti Argentine kaže da su “točno ono što se nipošto ne smije činiti u dužničkoj krizi”. Iako daleko od sjaja otprije 100 godina, kada je slovila za jednu od najbogatijih zemalja svijeta, Argentina se uspjela oporaviti. Prošle godine imala je BDP od 13.800 dolara po stanovniku (nešto manje od Hrvatske), nezaposlenost 9,6%, inflaciju 6,2% i javni dug od 49,1% BDP-a, što nije loše za zemlju koja je bankrotirala na pragu svjetske financijske krize. Pa zašto onda Argentinci mrze MMF?
MMF-ovi otisci prstiju
Za urušavanje Argentine direktor Centra za ekonomska i politička istraživanja iz Washingtona još je u siječnju 2002. napisao da “posvuda po sebi ima otiske prstiju MMF-a”, prozvavši i mainstream medije koji su godinama kao uzrok navodili isključivo “javnu potrošnju” i vojnu huntu, koja je od 1976. do 1983. zemlju unazadila Falklandskim ratom, promašenim projektima i korupcijom. Nakon pada diktature, Argentinu je godinama vodio MMF i isticao je kao svijetao primjer svoje konzervativne politike, uvjetujući svoje kredite privatizacijom državnih tvrtki i liberalizacijom tržišta prema stranim ulagačima.
BDP je rastao, pezos je vezan uz dolar te se nakon inflacije i po 200% mjesečno iz 80-ih sve činilo kao san. No, dolar je bio precijenjen, a pezos posebno. Izvoz je postao jezivo skup, uvoz jeftin, pa se zemlja zaduživala, a kako bi obranio “svoj” konvertibilni pezos, MMF nije žalio novih kredita koje je uvjetovao time da se ne probija budžet. Vrata pakla otvorila su se kada su 2001. srezane plaće i mirovine, čime je smanjena potrošnja i oslabljena cirkulacija novca. BDP je u jednoj godini pao za petinu, novi su vjerovnici udarali goleme kamate, a građani su u panici od devalvacije pezosa navalili na banke po ušteđevine.
Pet predsjednika u dva tjedna
U kratkom vremenu MMF je ispod granice siromaštva otjerao 60% Argentinaca, od čega se čak svaki drugi sve do danas nije oporavio. Argentina se i politički raspala. U posljednja dva tjedna 2001. jedan za drugim izmijenilo se čak pet (!) predsjednika, na ulicama su bjesnili nemiri, u jednom danu pezos je pao 300%. Privatnim bankama usto je dopušteno neisplaćivanje ušteđevina, pa su građani iste te banke uništavali, a policajci su bojkotirali vladu i stajali usred nereda s rukama na leđima. Na takav isti potez nedavno su policiju pozivali i grčki prosvjednici.
U kaosu nije propala nijedna banka, pa ispada da je sav dug pao na građane. Shvativši da Argentini neće pomoći nitko osim nje same, predsjednik Nestor Kirchner, a nakon njega i njegova supruga Cristina Fernandez de Kirchner, krenuli su obuzdavati cijene, rušiti dug od čak 178 milijardi dolara i provoditi reforme poput nacionalizacije privatnih mirovinskih fondova. Tijekom krize mnogi su strani ulagači pobjegli, pa su radnici zauzimali napuštene tvrtke te samoupravljački radili i do godine dana bez plaće kako bi spasili radna mjesta, što je dovodilo i do razvlaštenja pobjeglih vlasnika. Iako Argentina danas naveliko posluje s Brazilom i Kinom, činjenica je da se iz krize izvukla sasvim izolirana. Stoga, ako predsjednica danas tvrdi da je ipak moguće spašavanje vlastitim snagama i bez novih zaduživanja te da ono što EU i MMF čine u Grčkoj vodi u sigurnu propast, ispada da sindikati u Ateni s pravom zvone na uzbunu.
Sedamdesetih godina, Argentina je imala visok standard, a zemljoradnja i stocarstvo razvijeni i u rukama malih porodicnih udruga. Godine 1989, na vlast je dosao Carlos Menem, prijatelj George Busha Sen. i Davida Rockefellera. Bio je to pocetak faze gospodarskog unistavanjaja zemlje, a argumentiran je potrebom masovnog izvoza soje u cilju otplacivanja vanjskih dugova Argentine. Godine 1991, Argentina je postala tajno eksperimentalno polje za razvoj genetski manipuliranih biljaka. Menem je osnovao biotehnolosko savjetnistvo za kontrolu genetski manipuliranih vrsta kukuruza, suncokreta, pamuka, zita i posebno soje. Javne diskusije po tom pitanju nije bilo, rad biotehnoloske komisije odvijao se u tajnosti, a rezultati nikada nisu objavljeni. Clanovi komisije bili su zaposlenici koncerna poput Monsanto, Syngenta i Dow AgroSciences. Godine 1996, poslije uvodjenja genetski manipulirane soje u argentinsko poljodjeljstvo, velike inozemne firme poput Cargill i osiguravajuca drustva poput Seabord Corp; zapocele su s masovnim otkupljivanjem argentinskih agrarnih povrsina (naravno, sada u dolarima). Seljaci koji su se protivili prodaji zemlje za nekoliko dolara, terorom i policijskom silom protjerani su sa vlastitog imanja. U jeku ekonomske krize i povrsine u drzavnom vlasnistvu rasprodane su za male novce. Time je 2001 godine, svojim argentinskim holdingom Adeco Agropecuria, George Soros postao najveci zemljoposjednik Argentine. Povrsine su uredjene po uzoru na Kansas, tako da je uz pomoc GPS sateltske navigacije i moderne mehanizacije omogucena obrada i iskoristavanje zemlje cak i bez vozaca traktora. Poljoprivredni sistem zemlje, koji je nekada osiguravao opstanak malih i srednjih porodicnih udruga, hranu i posao velikog broja ljudi, prerastao je u novofeudalno uredjenje u vlasnistvu nekolicine mocnih zemljoposjednika. Soja, koja 1970 godine u Argentini nije igrala veliku ulogu, godine 2004 (poslije osam godina Monsanto) sijana je na 14 miliona hektara. Za povecanje obradive povrsine, uvedeno je masovno strojno unistavanje suma. Radi iscrpljenosti zemlje konstantno se povecavala potreba za umjetnim gnojivima firme Monsanto, a stocarstvo je stjerano u skucene prostore. Nebrojena goveda, koja su se nekada setala ravnicama Argentine, nestala su u skucenim oborima. Soja je te godine sijana na 48% obradivih povrsina Argentine, a od toga je 97% posijane soje genetski manipulirano. 1970 godine je broj siromasnih ljudi u Argentini bio ispod 5%. Na 30% narastao je 1998 godine, a u 2002 iznosio je vec 51%. Neishranjenost, koje u Argentini nije nikada bilo, procjenjuje se za 2003 godinu na 15% od ukupnog broja stanovnistva koje iznosi 37 miliona. U to vrijeme protjeruju se i preostali zemljoradnici sa svojih imanja, a njihov broj krece se do 300 000. Revolucija genetski manipulirane soje unistila je agrarni sustav Argentine do te mjere, da se zemljom prosirila glad i opasnost od revolta i revolucije. Kako bi smirili nezadovoljne mase, proizvodjac Monsanto i najveci otkupljivaci soje Cargill, Nestle i Kraft Foods poceli su dijeliti hranu na bazi soje. Soje, koja je posijana u svrhu hranjenja stoke.