U borbi protiv klimatskih promjena, koje predstavljaju prijetnju Europskoj uniji i ostatku svijeta, države mahom postavljaju ciljeve i strategije za učinkovit prelazak na obnovljive izvore energije i smanjenje emisija stakleničkih plinova.
Tranzicija na sunčevu energiju, vjetroenergiju, hidroenergiju i druge obnovljive izvore energije zahtijeva sveobuhvatan pristup koji uključuje ulaganja u tehnologiju, promjene u infrastrukturi, kontinuirano povećanje korištenja obnovljivih izvora energije i kvalitete gospodarenja energijom, ali i kontinuiranu informiranost i edukaciju građana jer dekarbonizacija zahvaća sve sudionike koji koriste energiju, od gospodarskih subjekata do građana.
Riječ je o dugotrajnom procesu koji uključuje goleme troškove. Europski zeleni plan iziskuje ulaganje od približno jedan bilijun eura godišnje tijekom 10 godina za postizanje klimatske neutralnosti do 2050. godine, SAD bi mogao potrošiti između 10 i 13 bilijuna dolara za zelenu tranziciju tijekom deset godina, dok je Kina najavila ulaganje od oko 2,5 bilijuna dolara za obnovljive izvore i zelenu infrastrukturu. Procjenjuje se pak da će za tranziciju hrvatskog energetskog sektora biti potrebno oko 18 milijardi eura.
Jasno je, dakle, da je gotovo nemoguće ''preko noći'' isključiti energente koje su gospodarstva godinama koristila za stvaranje energije, kao što su to, primjerice, ugljen i nafta. Naime, 80 posto energije se još uvijek dobiva iz fosilnih goriva, što također potvrđuje da naša mreža još uvijek nije spremna za korištenje isključivo obnovljivih izvora.
Prijelazni energenti
Iz tih razloga, mnoge države za stvaranje energije kombiniraju obnovljive i prijelazne energente kako bi osigurale ekonomsku stabilnost tijekom prijelaza na čistu energiju.
Tu u igru ulazi prirodni plin kao ključna karika u energetskoj tranziciji prema održivijim izvorima energije. Njegova relativno niska emisija ugljika u usporedbi s drugim fosilnim gorivima, poput nafte i ugljena, čini ga izvrsnim prijelaznim gorivom u smanjenju stakleničkih plinova. To je prepoznala i Njemačka, koja je početkom godine predstavila plan za subvencioniranje plinskih elektrana s ciljem njihove kasnije prilagodbe na vodik. Ovo je jedan od načina kojima njemačka vlada nastoji ubrzati energetsku tranziciju i udvostručiti udio obnovljivih izvora na 80 posto do 2030. godine.
Uz potonju europsku državu, i SAD se oslanja na prirodni plin kao prijelazno rješenje. Od 2005. do 2022., SAD je smanjio svoje emisije ugljičnog dioksida povezane s energijom za otprilike 18 posto i to upravo zahvaljujući i prirodnom plinu. Prema podacima Američke agencije za energetiku, u tom se periodu korištenje prirodnog plina u sektoru proizvodnje električne energije povećalo za više od 100 posto, dok se korištenje ugljena smanjilo za 55 posto.
Future Gas Strategy
Australija je također prirodni plin prepoznala kao idealno prijelazno rješenje kroz svoju zelenu strategiju 'Future Gas Strategy', koja za cilj ima smanjiti emisiju stakleničkih plinova za 26-28 posto do 2030. godine, ali i postići nultu emisiju do 2050. Strategija postavlja plan da se plin koristi za stabilizaciju opskrbe energijom i kao sirovina za proizvodnju vodika. Ciljevi strategije su podržati dekarbonizaciju australske ekonomije, osigurati energetsku sigurnost i pristupačnost, učvrstiti reputaciju Australije kao atraktivne destinacije za trgovinu i ulaganja te pomoći drugim vladama na njihovim putovima prema nultim emisijama.
Plin kao prijelazno rješenje pomaže i u prometu, u slučaju da se dekarbonizacija ne dogodi u jednoj tranziciji. Premda su vozila na električni i hibridni pogon sve više prisutna na cestama većih gradova, još uvijek dominiraju stara vozila s pogonom na benzin. Potpuni prijelaz s konvencionalnog na električni automobil se vrlo vjerojatno neće dogoditi u prvoj tranziciji, bez obzira na ambiciozne planove vlada, jer su, među ostalim, automobili skupa sredstva, a još skuplja je izgradnja potrebne infrastrukture. Realnije je očekivati da će u narednih nekoliko godina na cestama dominirati vozila koja kombiniraju električnu energiju i benzin za pogon, odnosno vozila na hibridni pogon s ciljem da se smanji emisija štetnih goriva.
Prijelazni energent u svrhu dekarbonizacije prometa, koji će se sve češće koristiti za pogon transportnih vozila, poput zrakoplova, građevinskih vozila i teretnih vlakova, bit će vodik. Vozila pogonjena vodikom ne proizvode emisiju stakleničkih plinova iz ispušne cijevi, nego ispuštaju vodenu paru i topli zrak, što doprinosi dekarbonizaciji. U jednoj švedskoj tvrtki planira se komercijalizacija gospodarskih vozila i građevinskih strojeva s pogonom na vodik u drugoj polovici ovog desetljeća, dok je jedna poznata njemačka tvrtka najavila vlak na hidrogenski pogon koji će prevoziti putnike bavarskim prugama.
Sadržaj nastao u suradnji s PPD-om
