Austrija u vrijeme svoga predsjedanja Europskom unijom u prvoj polovici 2006. godine namjerava odigrati značajnu ulogu u priključivanju zemalja zapadnog Balkana Uniji. Beč je integraciju tih zemalja u EU označio kao apsolutni prioritet zajedničke vanjske politike. Time bi se Austrija, možda prvi put nakon Berlinskog kongresa, mogla snažnije uključiti u rješavanje problema na jugoistoku. Velika Britanija, dosadašnja predsjedateljica Europske unije, u vanjskopolitičkom se smislu angažirala oko stabilizacije Bliskog istoka i Sudana, ali za Europu nije učinila ništa.
Istodobno je spriječila prihvaćanje europskog budžeta, zbog čega se Unija našla u dosad najtežoj krizi. Bez financijske konstrukcije projekt europskog ujedinjenja nema budućnosti. Srednjoeuropske zemlje, osobito Njemačka i Austrija, iz povijesnog iskustva isto tako dobro znaju da bez stabilizacije Balkana i uključivanja balkanskih država u Europu, Unija također nema budućnost. Beč planira nekoliko konferencija o Balkanu, a konferencija ministara pravosuđa, nedavno održana u austrijskom glavnom gradu, ocijenjena je kao "velik uspjeh". Državni tajnik Hans Winkler istaknuo je na tom sastanku da europska integracija balkanskih zemalja ovisi o rješavanju dvaju teških problema: o rješavanju državno-pravnog statusa Kosova i predstojećeg referenduma o neovisnosti Crne Gore. Za oba problema ključna je uloga EU, pri čemu se Austrija nastoji maksimalno angažirati.
Ali, već se nazire različitost interesa unutar same Europske unije. Srpski predsjednik Boris Tadić odmah je odbacio svaku mogućnost neovisnosti Kosova. Nakon sastanka s jugoistočnoeuropskom "trojkom", u kojoj sudjeluje i zamjenik u hrvatskom MVP-u Hido Biščević, Tadić je otvoreno zatražio stvaranje srpskog "entiteta" na Kosovu. Nakon tog sastanka posve je nenajavljeno otputovao u London, gdje, kako se neslužbeno doznaje, očekuje potporu za srpski plan podjele Kosova. Nije isključeno da će Tadić dobiti britansku podršku za entitete, ali to će sigurno donijeti zaoštravanje, jer Albanci nikad neće pristati ni na kakve podjele.
S druge strane, u Hrvatskoj je nastala bura oko povratka nacionalizirane imovine Austrijancima i Nijemcima. Koliko god se iz vanjske perspektive to možda činilo smiješnim i koliko god u tome sudjelovali političari i različiti savjetnici, čije je vrijeme već odavna prošlo, jedna stvar nije jasna: ako je proces povratka nacionaliziranih dobara Austrijancima i Nijemcima zaključen već mnogo prije, zašto su se neki političari u Hrvatskoj odlučili pokrenuti to pitanje upravo sada, uoči najavljenog snažnijeg angažmana Austrije na Balkanu?
