Ekonomsko i socijalno stanje u zemlji je katastrofalno, političke institucije gube legitimnost, a svjetonazorski i ideološki rat bjesni...
Hrvatska politička klasa nikako ne želi odustati od svojih neracionalnih postupaka unatoč katastrofalnome ekonomskom i socijalnom stanju u zemlji, ubrzanom gubitku legitimnosti političkih institucija, svjetonazorskome i ideološkom ratu koji bjesni mjesecima i koji će produbiti raskole u društvu. U tome je pouzdano slijede razna upravna i druga državna tijela. Najnoviji je dokaz za to odluka da se predstojeći lokalni i europski izbori održe odvojeno, i to u razmaku od mjesec dana. Birači bi u svibnju trebali birati lokalne i regionalne vlasti, a već u lipnju hrvatske članove Europskog parlamenta. Potpredsjednica Državnoga izbornog povjerenstva, valjda uime cijeloga tog tijela, objasnila je prije nekoliko dana javnosti da ne možemo glasovati isti dan za sve jer je riječ o izborima za različita politička tijela: jednom biramo načelnike općina, gradonačelnike, župane, općinska i gradska vijeća te županijske skupštine i Gradsku skupštinu Zagreba, a drugi put dvanaest hrvatskih članova Europskog parlamenta. Ne sjećam se kad sam čula čudniju izjavu nekoga stručnjaka ili stručnjakinje za izbore što bi, po prirodi stvari, trebali biti svi članovi Državnoga izbornog povjerenstva. Naime, diljem svijeta stalno se održavaju istodobni izbori za različita politička tijela.
Latinskoameričke države – od Argentine, Brazila i Čilea preko Bolivije, Gvatemale, Hondurasa i Perua do Meksika, Kolumbije i Venezuele – desetljećima istodobno provode predsjedničke i parlamentarne izbore. Katkad se s predsjednikom države isti dan bira cijeli sastav parlamenta, katkad jedan njegov dom, a katkad samo dio članova jednoga ili oba doma parlamenta. Ima i država u kojima se isti dan glasuje za predsjednika države, parlament i lokalne vlasti. U Urugvaju, najstarijoj i najstabilnijoj latinskoameričkoj demokraciji, više su se puta nakon 1945. istodobno održali referendumi, predsjednički i parlamentarni izbori. I u Portoriku, pravoj iznimci po tome što od 1932. ne zna što je državni udar koji je u većini država u regiji bio uobičajen način smjena na vlasti, istodobno su se održavali izbori predsjednika države, obaju domova parlamenta i referendumi. Nisu, dakle, posrijedi bili samo izbori za različita politička tijela nego i različite vrste glasovanja koje se vezuju za oprečne modele demokracije: predstavničku i izravnu. U SAD-u se istodobno s predsjednikom države bira i dio članova Kongresa.
Nije to samo praksa država koje nisu članice Europske unije i u kojima se ne provode izbori za nadnacionalni Europski parlament. U Irskoj su 1979., 1999. i 2004. istodobno održani lokalni izbori i izbori predstavnika te zemlje u Europskom parlamentu, a 1989. birači su isti dan glasovali za članove nacionalnoga i Europskog parlamenta. U Španjolskoj su 1987. i 1999. istodobno održani regionalni i europski izbori. U Litvi su birači 2004. isti dan birali predsjednika države i članove Europskog parlamenta. Moglo bi se navesti još primjera. No ta praksa kojom se štede novac, vrijeme i politička energija nije, eto, prikladna Hrvatskoj i njezinu poimanju izborne politike.
Izbori drugog reda
Premda će svibanjski lokalni izbori biti jedan od mučnijih političkih događaja u Hrvatskoj posljednjih godina, strukturna politička kriza pokazat će se zapravo tek s kolapsom lipanjskih izbora za hrvatske predstavnike u Europskom parlamentu. Obilježit će je najveća apstinencija birača otkako se u Hrvatskoj provode slobodni izbori na svim razinama vlasti. Europski izbori sami su po sebi ono što se naziva second-order election, dakle izborima drugog reda ili drugorazrednim izborima prema svojoj političkoj važnosti. Biranje nacionalnih predstavnika u jedno pseudoparlamentarno tijelo koje ne donosi zakone, ne bira vladu i nema utjecaj na bilo što važno za život ljudi nema nikakvu mobilizacijsku snagu pa sve članice Europske unije muku muče s time da nekako nagovore svoje građane da izađu na birališta. Kako se europski izbori ne bi pretvorili u potpun politički debakl, vlasti u pojedinim zemljama i pribjegavaju njihovu vezivanju za neke nacionalne – parlamentarne, predsjedničke, regionalne ili lokalne – izbore. Građanima nisu privlačni čak ni prvi europski izbori. Tako je prve izbore za Europski parlament 2004. ignoriralo 83 posto birača Slovačke, oko 72 posto birača Češke i Slovenije i oko 62 posto birača Mađarske, dakle srednjoeuropskih država koje su po mnogočemu slične Hrvatskoj. U Estoniji je ostalo doma više od 73 posto, a u Letoniji oko 59 posto birača. Na Baltiku građani nisu ignorirali europske izbore samo u Litvi, gdje je glasovalo oko 82 posto birača, upravo zato što su Litavci istodobno birali predsjednika države te su građani imali jači motiv da izađu na birališta. A kad si već na biralištu, možeš zaokružiti još jedan glasački listić. I u starim članicama apstinencija se popela iznad 50 posto, a da nema Belgije, Grčke i Luksemburga u kojima je glasovanje zakonski obvezatno, bila bi još veća. Na izborima za Europski parlament ne mjeri se participacija nego apstinencija birača. Analitičari su ih nazvali “izborima bez birača”. Nema sumnje da će i u Hrvatskoj biti tako.
Kako će se europski izbori održati usred mandata ove nepopularne vlade, oni daju mogućnost građanima da izraze svoje razočaranje i nezadovoljstvo njezinim radom i da je posredno kazne tako što neće glasovati za kandidate stranaka vladajuće koalicije za Europski parlament. To bi načelno moglo povećati sudjelovanje na izborima. No praktično neće imati utjecaja na njega jer će građani imati prigodu da mnogo djelotvornije i opipljivije kazne vladajuće stranke na prethodnim lokalnim izborima. Gore je biti poražen na gradonačelničkim izborima u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Splitu nego izgubiti mjesta u Europskom parlamentu. No svojevrsna će kazna Vladi, ali i cijeloj hrvatskoj političkoj klasi, biti visoka apstinencija na europskim izborima kojom će građani poručiti što misle o njihovim višegodišnjim politikama i političkim strategijama općenito, ali i o cijelome mučnom pristupnom procesu koji se završava u znaku još jedne slovenske ucjene kojoj se mora popustiti i rumunjske lekcije o ljudskim pravima i pravnoj državi koju treba pokorno saslušati. A kad se završi glasovanje i objave rezultati o izlaznosti birača, u Hrvatsku će na velika vrata ući takozvana auditorijska demokracija u kojoj građanstvo, poput kakva kazališnog ili koncertnog auditorija, nijemo sjedi i pasivno promatra predstave političara koje sve više nalikuju na cirkuske priredbe. Njih se te predstave zapravo više ne tiču i ne žele aktivno sudjelovati u njima.
O čemu bi zapravo građani trebali odlučivati na europskim izborima? Što bi to trebali birati? Hrvatski predstavnici u Europskom parlamentu bit će nevažne političke figure koje neće odlučivati ni o čemu. Oni biračima nemaju što ponuditi osim samih sebe. I dok na nacionalnim izborima kandidati i stranke ipak nude neke programe, na europskim izborima neće nuditi ništa. A što bi i ponudili? Zar će oni odlučivati o nekoj javnoj politici? Bit će, dakako, mnogo naklapanja o “crpljenju sredstava iz europskih strukturnih fondova” koji će nam pomoći da “otvorimo nova radna mjesta” i “pokrenemo gospodarstvo”. Sve će prštati od proeuropskih frazetina o “povratku kući”, “povratku ondje gdje nam je oduvijek bilo mjesto”, članstvu u “obitelji europskih naroda”, ulasku u “povlašteni klub” i “najbolje društvo na svijetu”, a možda u skladu s ovdašnjim duhom vremena i o povratku u kršćansku Europu, premda je sada istočna Europa mnogo kršćanskija i religioznija od sve ateističnije i agnostičnije zapadne Europe. No ljudi su siti fraza i lako će prozrijeti da se iza njih skrivaju privatni interesi stranaka i pojedinaca da uđu u najbolji platežni razred na svijetu i tako se egzistencijalno osiguraju do smrti.
Nikome se ne razbija monopol
Demokracija je skupa, kažu naši političari, i tako elegantno prelaze preko činjenice da će se u ovoj prezaduženoj zemlji s rejtingom “smeća” na proljeće ove godine posve nepotrebno baciti deseci milijuna kuna kako bi se u dva mjeseca organizirala dva izborna postupka. Da, demokracija je skupa, ali se prodaje i kupuje u različitim aranžmanima. Jedni su skuplji, drugi jeftiniji. Naši se političari nekako uvijek odluče za skuplji aranžman. Nakraj bi im, možda, mogao makar privremeno stati ministar financija Slavko Linić koji mora rebalansirati državni proračun nedugo nakon što je prihvaćen. Linić mora naći neke stavke na kojima će dodatno rezati rashode državnog proračuna. Na istodobnom održavanju lokalnih i europskih izbora mogao bi uštedjeti milijune kuna a da u hrvatskoj javnosti nitko ne bi okom trepnuo zbog toga proračunskog reza. I dok ponašanje političara i nije neko iznenađenje, teško je domisliti kako su pravni stručnjaci i stručnjakinje u Državnome izbornom povjerenstvu zaključili da se u Hrvatskoj ne mogu istodobno održati lokalni i europski izbori. Budući da iza takva stava zacijelo ne stoje zle nakane, mora da se iza njih krije jednostavno neznanje. Izbori nisu samo pravni postupak koji trebaju uređivati i nadgledati isključivo pravni stručnjaci nego mnogo kompleksniji politički proces koji treba biti dio cjelovite izborne politike u čijemu bi oblikovanju, kako sugerira i naziv, morali sudjelovati i politolozi. No tko će razbiti jedan čvrsto čuvan strukovni monopol?
