Naravno da je ministar Vukelić trebao otići. Trebao je dati ostavku jer
je zakazao kao predsjednik Nadzornog odbora Brodosplita, koji nije imao
uvida u stvarnu situaciju u poduzeću u koje ga je njegov poslodavac,
Vlada, postavio kao nadglednika poslovnih rezultata. Ako već nije sam
shvatio da treba otići, mogla ga je Vlada smijeniti. Čak i bez
objašnjenja, kao što je to svojedobno učinila s
Vesnom Škare-Ožbolt. Ali naravno da se odmah znalo
i da Vukelić neće otići. Kamo bi otišao čovjek koji je
svojim "neznanjem" ili talentnom da bude obmanut omogućio da
šest milijuna dolara završi na nekim novim tajnim
računima? I baš zato što se sve znalo, nije
trebalo raditi cirkus u Saboru. Jer nikoga doista ne zanima glasovanje
u kojem je unaprijed jasno da će HDZ biti protiv, a budući koalicijski
partneri će se suzdržati kako bi se smjerno preporučili za
poslijeizbornu suradnju.
Nije Vukelić preživio zato što je nevin, kako tvrdi. Već
zato što HDZ-u uopće nije važno koliko je Vukelić odgovoran.
Kao što im to nije bilo važno ni kada je o njihovim ljudima
bila riječ u bilo kojoj aferi. I oni koji su morali otići nisu
otišli zato što su bili krivi, jer to nikoga nije
isključilo, nego zato što je pritisak izvana bio prejak.
Tako je i pravu istinu o Brodosplitu "zavrtjela" austrijska policija iz
svojih razloga, a ne briga vlasti za nestali novac. Ostatak će istine,
čini se, nestati u uhodanom scenariju po kojem se na aferu odgovara
"aferama", a skandale bitne za sve građane prikriva se kojekavim žutim
pričicama, kojima se možda vesele samo pakosni susjedi prozvanih.
Dok je bila aktualna afera Verona, javnost se zabavljala prodajom kuće
Željke Antunović. Ona je nudila javnosti papire za svoje transakcije, a
spin doktor Maček nudio je svakom zainteresiranom pojedincu da skokne
do njega i pogleda račun s tajne večere. Privatni računi koje napravi
premijer valjda se ne smiju davati u javnost, za razliku od računa od
privatne prodaje kuće.
Kada je izbila afera satovi, javnost je iščitavala gdje je i
je li diplomirala Đurđa Adlešić, a farsa je nastavljena
plastičnim operacijama Vesne Škare-Ožbolt, koje su možda
bile, a možda nisu, ali ih zasigurno nema u vrijednosti od 1,5 milijun
kuna.
Čim je Povjerenstvo za sukob interesa zarežalo, stigla je farsična
dopuna imovinskih kartica, na koju su, da zamagle činjenicu kako
premijer nije odgovorio koliko satova ima, kada ih je kupio i od kojeg
novca, bili prisiljeni zamalo svi viđeniji hadezeovci, a u javnost je
puštena "moralka" da bi sada svi političari trebali
napraviti isto što i premijer.
Koga je onda moglo iznenaditi to što je istog dana gurnuta
priča o kaznenim prijavama u slučaju Brodosplit i prijava za famozne
Zagorčeve dragulje. Sračunato je bilo da će već dobrano pljesnivi
slučaj Drage Mačeka, o kojem govori još samo Marin Jurjević,
a koji, na žalost HDZ-a, ipak uključuje i jednog njihova, biti posve
nezanimljiv kada se usporedi s Bajićevom potjerom koja bi trebala biti
poput onih Indiane Jonesa. Priča o generalu, draguljima, biznisu i
više nego zanimljivu tajmingu objave da je protiv njega
podignuta kaznena prijava kako se ni slučajno ne bi vratio u
zemlju pali maštu medija znatno više od
nesretnih radnika Brodosplita, koji zadovoljštinu nisu mogli
dobiti ni pišljivom ostavkom jednog ministra.
No ne treba se previše veseliti. U Hrvatskoj čelni ljudi
svih institucija, od ministara do državnog odvjetnika, znaju da svoj
položaj ne zahvaljuju vlastitim sposobnostima, već samo i jedino
politici koja vlada. Treba samo skočiti kad politika kaže i mahati
repom kada ih ne treba. Ako se budu držali nje, mogu mirno spavati. A
dok oni spavaju, mirni su i Maček, Zagorec, Vukelić, Sanader...
MAGAREĆA KLUPA
Bajić nije Indiana Jones
