Ovih mi se dana čini kao da živim u nekom filmu ili kazališnom komadu prevrnutom naopako i pitam se je li netko u Beogradu ponovno gledao Kovačevićeva Balkanskog špijuna, loše pohvatao konce i odlučio tu vrlo zgodnu priču preliti u stvarnost. Je li se Čedo nakon obavijesnih razgovora u nekoj hrvatskoj policijskoj stanici, baš poput Ilije Čvorovića iz spomenutog filma, sam od sebe pretvorio u špijuna koji paranoično po Srbiji proganja neke opasne i Hrvatskoj nesklone likove o kojima mu je pitanja postavljao neki hrvatski policajac. Baš kao i u scenariju Kovačevićeva filma na temelju kojeg je u Zagrebu nedavno uprizorena i kazališna predstava. Cijela ta farsa oko stvaranja novog balkanskog špijuna nalikuje mi na pokušaj stvaranja neke hibridne realnosti u kojoj stvarnost nije podloga za stvaranje književnih djela, već književna djela postaju materijal za kreiranje neke čudne i pomalo izvrnute stvarnosti u kojoj jedni pokraj drugih žive književni i stvarni likovi pa nikada nismo potpuno sigurni gdje završava književnost, a počinje stvarnost i obrnuto.
Kada bi se na jednu hrpu stavili svi televizijski prilozi i novinski napisi o slučaju Čede balkanskog špijuna, mislim da bi vješt i talentiran redatelj mogao napraviti zaista zanimljiv film koji bi nas i nasmijao do suza, ali i zabrinuo, koji bi nam potvrdio da uz ovu našu tešku i neizvjesnu stvarnost postoji neki čudni apsurdistan u kojem stvarni ljudi još uvijek vjeruju da su špijuni ljudi u crnim kožnatim kaputima sa zadignutim ovratnikom, sa šeširom na glavi i tamnim sunčanim naočalama koji svoje tajne podatke pakiraju u kofer s kojim autobusom putuju u Hrvatsku na skupljanje bajama i u berbu grožđa, što je zapravo samo paravan.
Cijela ta priča zapravo mi nalikuje na jedan velik parangal na čije je udice nataknuta velika količina zamamnog mamca. Parangal je bačen, a vrlo brzo onaj koji ga je bacio izvukao je bogatu lovinu onih koji su zagrizli mamce i progutali udice. Rijetki su oni koji su samo onjušili mamce i zaključili da je sve to zapravo izrežirana navlakuša koja s realnošću nema baš nikakve veze. Samo Zoran Milanović nije ni onjušio mamac. Shvatio je sarkazam i na njega odgovorio sebi svojstvenim sarkazmom o receptu za pljeskavice. Izlišno je čak i retoričko pitanje može li se na sve ovo ikako drugačije reagirati nego sarkazmom? Šef hrvatske diplomacije Miro Kovač na početku je malo i s velikim oprezom onjušio parangal ne bi li u nečemu pogriješio, no na kraju je i on otvoreno kazao kako je ovdje riječ o nekakvom cirkusu i epizodi trećerazredne sapunice. I tu je bio potpuno u pravu.
Zanima me hoće li biti novih nastavaka svega ovoga čemu zapravo ne znam nadjenuti ni ime? Kao nekog tko je diplomirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu, sve me ovo beskrajno zanima i zabavlja, a potpuno sam sigurna da na ovim prostorima ima još jako puno jako dobrih i iskoristivih književnih djela koja mogu poslužiti u slične svrhe. Možda bi za početak trebalo malo prevrnuti drame Ive Brešana. Možda bi netko mogao dobiti inspiraciju.
>> Čedo Čolović, osumnjičen za špijunažu, nagodio se sa srpskim Tužiteljstvom
