Kao da je bilo jučer pa se još ni tinta osušila nije kada su dvojica predsjednika – države i vlade – potpisali Deklaraciju o unapređenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja između Republike Hrvatske i Republike Srbije. A dogodilo se to još u ljeto 2016., u Subotici, gdje su Kolinda Grabar-Kitarović i Aleksandar Vučić potpisali spomenuti dokument u kojem se jedna od točaka odnosila na otkup i preuređenje rodne kuće bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu, u Vojvodini. I nije to bilo prvi put da se obećavalo i dogovaralo kako će se ta ljepotica sazidana 1745. godine na uglu ulica koje se danas zovu Beogradska i Vladimira Nazora adaptirati i u samom srcu Petrovaradina, Podgrađu, zabljesnuti nekadašnjim sjajem.
Obitelj Idrizi na katu
Uostalom, još je u Sporazumu između dviju država o međusobnoj zaštiti nacionalnih manjina, sklopljenom 2004. godine te godinu poslije ratificiranom Srbija preuzela obvezu da će se to doskora dogoditi. No, valjalo je proći još godina i godina sve dok lanjske jeseni, nekako oko obilježavanja 216. obljetnice banova rođenja, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije objelodanio kako je na račun Hrvatskog nacionalnog vijeća prebačeno pola milijuna eura. Novac je to za realizaciju projekta Vijeća i Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Jelačić iz Petrovaradina kojim je predviđen otkup dijela kuće u kojem će se urediti banova spomen-soba te smjestiti pojedine hrvatske udruga i ustanove iz Vojvodine, poput društva “Jelačić” koje je u svom Petrovaradinu “beskućnik” pa probe brojnih sekcija i sastanke održavaju u prostoru crkve, u vjeronaučnoj dvorani. K tomu, predviđeno je da ovdje budu restoran i suvenirnica, iz čijih bi se prihoda sufinancirali troškovi održavanja objekta.
Trebala je “Vučićeva donacija” staviti točku na i višegodišnjih obećanja. Ali ni pet mjeseci nakon što je novac “legao” na račun, papirologija nije dovršena, a kamoli da su započeli radovi, pa nakon prolaza kroz velika drvena vrata kuće – koja zapravo nikada nije bila u vlasništvu obitelji Jelačić, već ju je na korištenje dobio Josipov otac Franjo kao zapovjednik petrovaradinske tvrđave – za kišnih dana u predvorju prvo što uočavate jest plastična kantica na podu po kojoj lupaju kapi kiše. Škripavim i dotrajalim stubama stiže se do prljavog i zapuštenog hodnika na kojem su prva slijeva vrata sobe u kojoj se 16. listopada 1801. godine rodio slavni hrvatski ban. Navodno se predsjednik Srbije Vučić nadao kako će početkom ljeta spomen-dom biti dostupan javnosti, ali kako sada stvari stoje, šanse da tako uistinu bude zapravo uopće nema. Zapelo je na papirologiji i nesređenim imovinskopravnim odnosima, kuća nije etažirana, porezna uprava nije htjela kao neovisni procjenitelj napraviti procjenu vrijednosti nekretnine jer “nisu za to nadležni”...
Iako je još lani izgledalo da je pola milijuna eura dostatno da se cijela ova priča dovrši jer Hrvatsko kulturno vijeće kani za 300 tisuća eura otkupiti 260 četvornih metara u prizemlju (s podrumom) te za još 120.000 eura stan na katu, koji s balkonom ima 62 kvadrata, a 80.000 eura uložiti u uređenje ovog prostora, ispalo je da novca manjka. Je li to zato što su sadašnji vlasnici odlučili tražiti još više novca za ionako precijenjene nekretnine, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća, Subotičanin Slaven Bačić, po struci odvjetnik, ne želi komentirati. On tek kaže da je situacija oko kuće “ekstremno komplicirana”, no da je predsjednik Aleksandar Vučić na račun Hrvatskog nacionalnog vijeća uplatio još 100.000 eura kako bi se ovaj gordijski čvor jednom zauvijek raspetljao. Zbilo se to, govori nam Bačić, nakon predsjednikova povratka iz službenog posjeta Hrvatskoj u veljači.
– Nadam se da ćemo za koji dan uspjeti potpisati ugovor s vlasnicima dijelova kuće koji nas zanimaju pa da će zatim biti raspisan javni natječaj za izvođenje radova – kaže Bačić. Nesklon je procjenjivati koliko bi vremena moglo proći od početka do okončanja posla. No, ako je dinamika provođenja postupka natječaja “hitra” kao u nas, jasno je da se ban neće “vratiti kući” tako skoro. Osim ako Aleksandar Vučić ne kaže drukčije. Rodna kuća bana Jelačića, naime, ima jedanaest suvlasnika, a Hrvatsko kulturno vijeće zanima prizemni prostor koji je u vlasništvu tvrtke Standard media, pravne sljednice dviju novosadskih tvrtki koje je privatizirala, a koje su prethodno kupile prostor od vlasnika iz Hrvatske... Stan na katu jedini ima balkon i u vlasništvu je obitelji Idrizi.
– Spomen-dom bana Jelačića zapravo je interkulturni projekt u kojem će moći izlagati umjetnici, u kojem će konzulat iz Subotice imati konzularne dane, u kojem će biti sjedište KUD-a “Ban Jelačić” iz Petrovaradina... Nikada nismo bili tako blizu realizaciji, sad se konačno vidi svjetlo na kraju tunela – izgovara Bačić. Slaže se s njim i Petar Mudri, danas 73-godišnji umirovljenik, nesklon mirovanju. Mudri je desetak godina bio predsjednik Savjeta mjesne zajednice Petrovaradina.
Svatko tko misli da je to nevažna i neatraktivna funkcija i da je Mudri bio na čelu samo jedne od 1600 mjesnih zajednica, koliko ih u Srbiji ima, nek’ ima na umu da se za to mjesto “izborio” u srazu sa Šešeljevim radikalima, i to kad su ovi bili na vrhuncu političke moći. Uostalom, radikali su 2007. bili organizirali referendum kako bi ga izbacili iz fotelje. No, narod je htio da Mudri ostane.
Šešeljevci me nisu izgurali
– Govorili su mi da su me Hrvati birali, a da će me oni rušiti. A Hrvata s pravom glasa u vrijeme mog izbora bilo je oko 900, a ja i grupa građana svih nacionalnosti s kojima sam išao na izbore dobili smo 5700 glasova. Otišao sam 2012., kada sam ja htio, a ne kad su to radikali bili zamislili – izgovara Mudri dok nam s Petrovaradinske tvrđave – prozvane Dunavskim Gibraltarom – pokazuje Podgrađe i Jelačićevu rodnu kuću pokraj koje se nalazi crkva svetog Jurja, u kojoj je Josip istog dana nakon rođenja kršten.
Mudri je po nacionalnosti Rusin, pravoslavne vjeroispovijesti. U Petrovaradin se s roditeljima pedesetih godina doselio iz Novog Sada. Epizoda s radikalima bila je završila i na sudu jer je dvije osobe iz Šešeljeve stranke bio tužio zbog govora mržnje. Na kraju je presuđeno tako da je jednu osobu opravdano tužio, a drugu ne pa je naknadu koju je trebao dobiti u prvom slučaju morao preusmjeriti za troškove u drugom slučaju.
Za radnog vijeka bavio se izdavaštvom. Bilo mu je, kaže, teško gledati kako Podgrađe propada, a s njime i Jelačićeva rodna kuća pokraj koje je prolazio svaki dan. Zato je još 2000. godine, u vrijeme režima Slobodana Miloševića, odlučio poslati pismo tadašnjem predsjedniku Hrvatske Stjepanu Mesiću i upozoriti ga da je “krajnje vrijeme da se nešto poduzme u sanaciji tog kapitalnog objekta” jer je “fasada oronula, malter otpada, kuću treba očistiti, sanirati i eventualno zamijeniti fasadnu stolariju i ponovno ofarbati sve to”.
U dopisu Mesiću Mudri je procijenio kako bi za zidarske, stolarske i ličilačke radove trebalo platiti 17.475 tadašnjih njemačkih maraka. Rekonstrukcija krova na red bi došla u drugoj fazi:
– Pisao sam mu 25. kolovoza 2000. godine jer sam se nadao da će se nešto uspjeti napraviti do 200. obljetnice banova rođenja koja ja bila godinu kasnije. U to olovno Miloševićevo doba ja zapravo nisam znao kako poslati pismo Mesiću, a da ono uistinu do njega i dođe. Da sam otišao na poštu s kuvertom naslovljenom na njega, valjda bi me bili uhapsili. Zato sam otišao u hrvatski konzulat u Subotici gdje sam zamolio da ga oni pošalju. Mesićev odgovor do mene je putovao mjesec i pol, dok pismo s hrvatskom šahovnicom nisu sve službe pročitale. Odgovorio mi je da zahvaljuje na plemenitoj ideji, ali da Republika Hrvatska ne može ulagati na teritoriju druge države – kaže.
Međutim, Mudri nije odustao pa je iste godine u Ured predsjednika Hrvatske poslao još jedno pismo predloživši da se, kad već Hrvatska ne može izravno ulagati u građevinu na teritoriju Srbije, pronađu sponzori koji bi to bili voljni učiniti. Ništa se nije dogodilo, no Mudrog to nije odvratilo od ideje da se Jelačićeva rodna kuća renovira. Njegova je vizija od samog početka bila da ovdje treba otvoriti spomen-dom koji bi ujedno bio i kulturni centar Hrvata. Nakon što je 2003. postao predsjednik Savjeta mjesne zajednice, nastavio je odašiljati dopise na sve strane, ovoga puta kao “službeno lice”.
Idem iskoristiti priliku
– Jedini svijetli trenutak, odnosno sreća u nesreći, zbio se 2012. godine kada je s pročelja banove kuće zbog dotrajalosti otpalo oko 30 kilograma žbuke i cigle. Tada je Grad Novi Sad obnovio fasadu i krov. I tu je opet sve stalo – govori nam Mudri dok stojimo ispred kuće na čijem je pročelju ploča na kojoj piše da se u ovom domu rodio slavni hrvatski ban, grof Josip Jelačić. Iako je sve vrijeme ta ploča bila na kući, za vrijeme Miloševićeva režima stanari su je, valjda iz straha, prekrili pa je tek nakon njegova silaska s vlasti ponovno pokazana narodu.
Prije šest godina obnovljena fasada na nekoliko je mjesta napuknula pa taj građevinski zahvat nalikuje na POS-ove stanove u nas. Mudri kaže da je izvođač radova bio iz Subotice. Dok hodamo petrovaradinskom kaldrmom, govori nam kako je Davor Vidiš bio prvi hrvatski konzul koji je posjetio Petrovaradin. Bilo je to 2006. godine kada je ovamo došla i Katarina Fuček, tada ravnateljica Matice iseljenika. Svaku je prigodu koristio da progovori o nužnosti obnove kuće u Podgrađu.
– Pisao sam svima – izgovara vadeći iz uredno posloženih plastičnih fascikala dopise naslovljene na kardinala Josipa Bozanića, beogradskog nadbiskupa Stanislava Hočevara, raznorazne urede dužnosnika.... Neki su mu odgovorili, poput nadbiskupa Hočevara, koji mu je čestitao na nastojanjima da se Jelačićeva rodna kuća obnovi, napisavši kako želi podržati ono što će poduzeti, ali “budući da se kuća nalazi na području biskupije Đakovačko-srijemske, odnosno Vikarijata srijemskog i Metropolije zagrebačke predlažem da se obratite njima”. Od nekih odgovor nikada nije stigao: – Do mene nije došao dopis s Kaptola – kaže izvlačeći posljednji u nizu pristiglih mu odgovora. Dobio ga je iz Ureda predsjednice Grabar-Kitarović:
– Kad se Ivo Josipović u Bačkom Monoštoru bio sastajao s tadašnjim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem, ja sam išao iskoristiti priliku progovoriti o banovoj kući. No čini mi se da je od svih premijera i predsjednika kojima sam se obraćao jedino sadašnja predsjednica Hrvatske shvatila punu važnost otvaranja spomen-muzeja bana Jelačića, i na tome sam joj neizmjerno zahvalan. Nadam se da će nas uskoro posjetiti u Petrovaradinu. I sadašnja vlast u Srbiji izgleda ima razumijevanja za cijeli ovaj projekt, za koji se zalažem već osamnaest godina i nadam se da će se sada ipak ostvariti – govori Petar Mudri pokazujući nam kristalno srce bana Jelačić.
Baština u zagrljaju Dunava
Poklon je to pristigao iz Zaprešića, grada koji s Petrovaradinom veže upravo Josip Jelačić. Naime, ban, koji je 25. travnja 1848. godine izdao znameniti proglas o ukidanju kmetstva, počiva upravo u Zaprešiću, u kapeli svetog Josipa u Novim dvorima.
Prije dvije godine srijemski biskup mons. Đuro Gašparović pisao je Ministarstvu unutarnjih poslova kako smatra da Petar Mudri zbog svog zalaganja za jačanje zajedničkog suživota i dobrih međunacionalnih odnosa među stanovnicima Petrovaradina zaslužuje da mu se, kao zaslužnom građaninu dodijeli hrvatsko državljanstvo. No još uvijek ga nije dobio:
– Bila bi mi to velika čast – priznaje.
Biskup Gašparović stoluje u Petrovaradinu, u samostanskoj kući povezanoj s crkvom svetog Jurja. Ovdje je kao mladi kapelan bio i Josip Juraj Strossmayer, od proljeća 1838. pa do listopada 1840.
Kako nam je objasnio sakristan Andrija Kadvanj, izgradnja ove barokne crkve u kojoj je kršten ban Jelačić trajala je od 1699. pa do 1701. godine. Nedaleko od oltara nalazi se Jelačićeva krstionica u kojoj se čuva kovčežić sa svetim uljima.
– Danas se mise u ovoj crkvi održavaju samo nedjeljom jer je u cijelom Podgrađu samo pet katoličkih kuća. A između dva svjetska rata bili smo najhrvatskiji grad. Onda je pedesetih počelo naseljavanje nehrvata, a etnička se slika promijenjena kada su rušene kuće i pravljene zgrade za vojna lica. Do 1986. kod nas je u školi, koja je nosila ime po Vladimiru Nazoru, prvi pismo bilo latinica. Sada se škola zove po Jovanu Dučiću – govori Kadvanj.
Danas je u Petrovaradinu, u kojem je oko 26.000 stanovnika, Hrvata oko 1500, kaže Petar Pifat, predsjednik Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Jelačić.
– Ovdje u zagrljaju Dunava nalazi se golema baština. Franjo Štefanović tu je napisao prvu dječju operu na svijetu, tu su se rodili svećenik i književnik Ilija Okrugić Sremac, skladatelj Stanislav Preprek, ban Josip Jelačić, a na novosadskom groblju pokopan je Josip Runjanin – nabraja Pifat čekajući sa Slavenom Bačićem i Andrijom Kadvanjem rješavanje “Jelačićeva pitanja”. Isto čeka i Petar Mudri, čija je zamisao o obnovi i uređenju ove godine postala – punoljetna.
Djelim objavu sugrađanina i mog prijatelja Amfilohija von kradilofija ... na tuđi komentar kako su zbog rata srbi trajno obilježen kao narod i još istaknuto " nažalost "stiže upozorenje kako se ne može to komentirati a nakon toga i zabrana do 30.03.2020. te javno prozivam V.L. da mi se na kućnu adresu točno kaže šta je neistinito i šta je netočno napisano ... ostajem pri stavu da je V.L. kupljen od strane srpske politike a preko austrijske firme s ciljem da se trajno razara hrvatsko tkivo iznutra i da se u miru proba postić ono što se nije u ratu .. to im na sreću neće uspjet mada se po komentirama koji se brišu u odnosu na one koji se objavljuju te minusima na iole pozitivan komentar naspram HR države vidi da im dobro ide. Objavljivani komentari su jednostavno u totalnom nesrazmjeru sa udjelom postotka srba pa čak i kad im se dodaju komentari tkz. " pete kolone " kojoj jednako kao i srbima smeta svaka pa ma kakva bila RH. Mogu oni maknut jednog Amfilohija al uvijek će se nać neki novi Amfilohije sa ovim ili onim nickom jer istina je samo jedna pa ma kako ju oni servirali u komentarima koji su uredništvu po volji. A sad nek me demantiraju odmah i javno ili na kućnu adresu pa nek kažu po kojoj točki se odnosi zabrana i gdje su povređena pravila komentiranja. Pozdrav svima kojima su voljeli Amfilohija ali i onima koji su ga mrzili. Ovo nije njegov kraj jer će iskrsnut na današnji dan. Zato ga i slavimo !