Milan Bandić tužio je sudu Zorana Milanovića jer mu je Milanović u vrijeme lokalnih izbora nanio teške duševne boli. Postavlja se pitanje imaju li političari uopće dušu pa da bi im mogla trpjeti.
Tužba je pogotovo neuvjerljiva kad Bandićevo stanje poslije Milanovićevih optužbi za klijentelizam i korupciju opisuje kao potpunu utučenost i nesposobnost za rad (zbog negativnih emocija visokog intenziteta, duševne boli i povrijeđenosti, osjećaja bezvrijednosti, frustracije, nezadovoljstva, ljutnje, nelagode, ojađenosti i pada raspoloženja). A po gradu i na poslu, kaže tužba, ljudi su gradonačelnika toliko salijetali pitanjima o tim teškim diskvalifikacijama da se nije usuđivao izlaziti iz stana.
Tko imalo prati što Bandić radi i kako u javnosti istupa zna da mu to odvjetničko kićenje nimalo ne pristaje. Jer, “klevete i uvrede”, kojih je mnogo bilo i prije, odbijaju se od njega kao kamenčići od dobro napuhane lopte. Time bismo mogli početi priču o Bandićevu “ja”, kao i o “ja” drugih vodećih političara, koje je za njih puno važnije od učinka koji u poslu postižu. A među njima i tuženika Milanovića.
To “ja” zagrebačkog gradonačelnika i njegovih predaka koje su gušili i Turci i Crkva, i suviše brižna obitelj i suviše zlurado selo, i neimaština i osjećaj bezizlazja u surovom hercegovačkom kršu, u Zagrebu je eksplodiralo kao bomba punjena stoljećima. Nema metra obnovljene ili novosagrađene ceste, metra vodovoda i kanalizacije, nijedne obnovljene fasade, nema nijedne olakšice za građane u nižim cijenama nekih usluga, u legalizaciji bespravno sagrađenih kuća, u pomaganju sirotinji..., nema ničega pozitivnoga u Zagrebu što ne nosi pečat Milana Bandića.
Osim toga, Bandić vješto uređuje neke prostore zbog kojih će mu građani, kako misli, za vječna vremena biti zahvalni i čuvati uspomenu na njegovo ime, kao što su Bundek, fontane, Sljeme za Snježnu kraljicu, Cvjetni trg itd. Pri tome se znade dodvoriti i “izvornim” Zagrepčanima i neotesanim došljacima, i hrvatskim i srpskim nacionalistima, i bogatunima i najgoroj sirotinji, i Crkvi i ateistima, i Bogu i đavlu. Milanovića ni najmanje nisu smetali klijentelizam i korupcija u Bandića i oko njega (jer iste nepodopštine u Kukuriku koaliciji niječe i kad su očite), nego upravo ta gradonačelnikova “podruštvljenost” koja je njemu potpuno strana.
Za razliku od Bandićeva, Milanovićevo “ja” komunicira sa samim sobom, ono ne zna što su drugi, što je zajednica (kakva god bila!), ono cijeni, voli i obožava samo sebe bez i mimo drugih. A kako o sebi ima visoko mišljenje, na svako drugo mišljenje i na svako neugodno pitanje skače kao preplašena zvijer ili ga vješto stavi u zagrade. Nema intervjua u kojem se s novinarem nije posvađao, nema saborskog zastupnika koji ga je pitao nešto što mu nije bilo po volji a da ga nije pljusnuo podatkom koji mu je izvadio iz biografije, a posebno bjesni na znalce koji mu skrenu pozornost na neistine kojima maše kao dokazom svoje svestrane obrazovanosti. Nedavno upitan što misli o velikom broju gladne djece u školama, odgovorio je da su veći problem predebela djeca i loša hrana! I dok svi govore – stanje je u Hrvatskoj katastrofalno, on tvrdi da je stanje najbolje moguće.
Tom Milanovićevom “ja” koje je sa svakim u svađi poprilična je suprotnost “ja” Ive Josipovića, koje je “promiskuitetno”, koje flertuje sa svakim, i koje ne pozna tako loše stanje da od njega ne bi napravilo buket optimizma i poklonio ga javnosti. A njegova “promiskuitetnost” zapravo je lakoća infantilne komunikacije u stilu – trebao bi ovo, trebalo bi ono, kao da svi ne znamo da treba disati, jesti, spavati... Netko tko bi u društvu za stolom govorio takve infantilnosti bio bi izrugan, ali Josipovićevo vlastohlepno “ja” zna da u ljudima ima dječje nezrelosti za koju će te infantilnosti s predsjedničkog vrha prianjati. Tako nam tri najmoćnija političara u zemlji pokazuju kako je vlast u Hrvatskoj hrana za ego a ne prilika za razum koji bi građanima život učinio boljim.
>> Milanović, Josipović, Linić... – svi su oni društvo županice Marine Lovrić Merzel
Naša država je ponovno postala feudalna država. Imamo feudalce političare kojima je sve dozvoljeno i koji ne odgovaraju za ništa, a svi drugi pretvoreni su u obične kmetove čija je jedina svrha punjenje državnog proračuna.