Kad nas je početkom ovog tjedna, nakon objave mišljenja Europske komisije o hrvatskom planu za smanjivanje prekomjernog deficita, iznova iznenadila sklonost hrvatskih vlasti samoobmanjivanju, nametnuo nam se pomalo neobična zaključak: oni gore, na vrhu, toliko su se pogubili da im naša kritika ionako ne može pomoći te bi se možda trebali usredotočiti na jednostavnije ciljeve, na ljude koji vode županije, gradove i općine. Međutim, to smo pomislili samo na tren. Da je to lakši i jednostavniji zadatak. Bilo je dovoljno tek nekoliko minuta razmišljanja o pravoj dubini hrvatskih problema na lokalnim razinama da lako zaključimo kako je na njima glib neučinkovitosti, nesnalaženja, neznanja, samoporicanja pa i zlonamjernosti puno dublji nego na državnoj razini. No, nije li upravo u tome problem, da se mi, analitičari, zgražamo nad time kako ljudi odgovorni za fiskalnu politiku tradicionalno neodgovorno guraju glavu u pijesak dok razni lokalni šerifi mirno provode politiku nazadovanja primjenjujući prepoznatljivu paradigmu balkanizacije u punom smislu pejorativnog što taj pojam podrazumijeva. I pri tome izvode svakakve ludorije, kao da svjesno žele privući pažnju, a ipak ostaju medijski nekažnjeni.
Primjerice, Milan Bandić. Čovjek je to koji je za ozbiljne analitičare simbol neodgovornog populista čiji rep viri iz 101 afere, a na medijskoj sceni dojam je kao da u Zagrebu vlada red, rad, sklad i gospodarsko blagostanje. Međutim, mi govorimo o gradu koji je prije 2-3 desetljeća bio industrijsko središte regije, a u kojem danas možemo pronaći samo tragove nekadašnjih velikih industrija. To je grad koji je još od pretprošlog stoljeća te kroz cijelo vrijeme komunizma, socijalizma i socijalističkog samoupravljanja rastao relativno sređeno i planski, a sada, prvo, više ne raste ili pak na mjestima doživljava maligno, nekontrolirano bujanje gradskog tkiva koje Zagreb polako, ali sigurno, pretvaraju duhom i izgledom u palanku. Pri tome naš gradonačelnik provodi akcije fontanizacije, valjda da nas zbuni. S obzirom na to da za opis svih ludorija gradonačelnika Bandića trebaju nevjerojatne količine prostora, spomenimo samo neke od njegovih zadnjih ideja: odlučio je ulupati 40-ak milijuna kuna u spašavanje davno propalog košarkaškog kluba te pretvoriti grad Zagreb i dio njegove okolice u – veliko parkiralište.
Teško je shvatiti, a još teže objasniti, neobičnost tih namjera. Previše i za neke nobelovce s diplomama psihijatrije i ekonomije. Ipak, valja primijetiti da u toj želji parkirizacije grada postoji neka psihološka potreba uvlačenja njega (gradonačelnika) na svaki pedalj naše (gradske) zemlje. On želi biti tu, sveprisutan, i sve nam to, naravno, naplatiti, čak i na lokacijama gdje je jasno da smo sva ta parkirališna mjesta financirali sami i gdje se do sada u povijesti nitko nije dosjetio mogućnosti naplaćivanja parkiranja. Što je sljedeći korak Milana Bandića koji glumi štedljiva čovjeka dok podiže gradske namete i rasipa gradski novac? Mogućnosti strategije parkirizacije su neslućene: može se kandidirati na parlamentarnim izborima te uz malo sreće osvojiti mjesto u vladi, dobiti portfelj ministra parkinga te parkirizacije cijelu Hrvatsku. U nekoliko faza, naravno. U prvoj fazi zona javnog parkinga od sjeverozapadne granice do Velike Kapele, a u drugoj betonizacija svih čestica upotrebljivih za parkiranje do vrha Prevlake uz uvođenje osobne parking-milicije “Milan Bandić” s 10-20 tisuća pripadnika, uvijek spremnih da podrže njega – Bandića od Parkinga.
Bila bi to neka nova Hrvatska. Politički analitičari muku bi mučili pokušavajući otkriti u kojoj mjeri će se sukobiti Bandićeva strategija parkirizacije s vizijama nove primadone političkog uspjeha, Mirele Holy. Ako bi njezin ORaH htio Zagreb i Hrvatsku bez cesta i parkinga, sve samo trava i orasi, kako će se ona dogovoriti s Milanom Bandićem? Je li na pomolu nova velika koalicija, može li Hrvatska postati zona trave, oraha sa sivo-plavim asfaltnim oazama najljepših europskih parkinga?
Šalu na stranu; nikad ne recite nikad. Hrvatska je zemlja koja definitivno zaslužuje svoju i upravo ovakvu vlast; uvijek iznova na izborima potvrđujemo “talent” za “prave” odabire. Apsolutno ne želimo racionalne i tržišno orijentirane političare bliske centru, onakve kakvi su stvorili suvremenu Europu, SAD, prosperitetne dijelove Azije...
Zadnji europarlamentarni izbori pokazali su da, primjerice, na visoke plaće u Europarlament jako volimo slati one koji ne žele tu EU kao da se oni ne mogu na sav glas do mile volje (ali bez naknade za taj “rad”) derati protiv te EU na nekoj od balkanskih pustopoljina. Upravo takav “talent” racionalnog političkog odabira puno je izraženiji na lokalnim razinama te se nekako čini da ćemo svi skupa zaslužiti da za koju godinu jedemo – travu. Pardon, i orahe.
>> Bandić želi proširiti naplatu na cijeli grad! Pogledajte kartu
